EKSKLUZIVNO ZA GLAS ISTRE
Dr.sc. Milan Radošević o knjizi "Geneza antifašizma u Istri": Napokon imamo necenzurirani govor Mussolinija u Puli kada je najavio žrtvovanje 500.000 barbarskih Slavena
Pozorniji čitatelj zapitat će se kako to da nitko nije otišao do Sveučilišne knjižnice i jednostavno prepisao novinski izvještaj iz 1920. o Mussolinijevom govoru u Puli. Tim sam putem i ja krenuo, ali sam ubrzo ustanovio da je taj list, kao i onaj koji svjedoči o krvavom 1. maju 1920., istrgnut! Sačuvani primjerak uspio sam pronaći u tršćanskoj gradskoj knjižnici, ali tek nakon nekoliko pokušaja jer mi je rečeno da se nalazi u ruševnom vanjskom spremištu, kaže Radošević
Milan Radošević (snimio Danilo MEMEDOVIĆ)
Želimo li shvatiti povijest fašizma u Istri, kao i istarskog antifašističkog otpora, nužno je rekonstruirati i objasniti polazišnu točku tog procesa. Upravo je to učinio Puljanin, povjesničar dr.sc. Milan Radošević u svojoj novoj knjizi "Geneza antifašizma u Istri", u kojoj detaljno obrađuje važne događaje u južnoj Istri iz 1920. godine. Knjigu će premijerno predstaviti u petak, 27. siječnja, u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Puli od 18 sati, a ekskluzivno za Glas Istre otkriva do kojih je novih spoznaja došao i predstavio ih u knjizi. Prvo smo ga upitali kako je moguće da sada, nakon 103 godine, ponovno otkrivamo toliko nepoznanica iz naše povijesti.
- Historiografija, kao i sve druge znanosti, razvija se, otvara prostor novim teorijskim pristupima, koristi nove povijesne izvore koji do sada nisu bili razmatrani kao takvi. S druge strane, treba priznati da brojni arhivski fondovi u Hrvatskoj i inozemstvu koji sadrže izrazito bitnu dokumentaciju za razumijevanje povijesnih zbivanja u Istri u 20. stoljeću, ali i prethodnim stoljećima, nisu istraženi u dovoljnoj mjeri. Konkretno, za knjigu sam, između ostaloga, istraživao i u Središnjem državnom u arhivu u Rimu te Državnom arhivu u Padovi, koristio gotovo 30 različitih novinskih izdanja, transkripte zasjedanja talijanskog parlamenta, svjedočanstva protagonista i drugo gradivo. Zahvaljujući tome, ali i korištenju digitalnih alata, što je ubrzalo postupak prikupljanja i konzultiranja obimne dokumentacije, nadam se da sam uspio dopuniti i pojasniti dosadašnje vrijedne spoznaje kolega koji su se bavili istom temom prije mene.
- Nisam se iznenadio kada sam pročitao ovu rečenicu u vašoj knjizi: "Ja sam spreman radničkoj klasi priznati pravo na upravljanje tvornicama." Ali sam se zamislio nad iskrenošću izrečenog kada sam pročitao tko je to izrekao: Mussolini u Puli 1920. Sa sadašnjeg gledišta mislite li da je blefirao, lagao ili zaista mislio da je to moguće? Jer upravo su se ranih 1920. urušile organizacije u Francuskoj i Velikoj Britaniji koje su to proklamirale.
- Jasno da je lagao jer ni u kojem slučaju nije bio spreman stvarno prepustiti autonomiju u proizvodnom procesu i vlasničkom udjelu radnicima. Tada bi instantno izgubio potporu vladajuće klase i industrijalaca koji su i podržavali fašizam kako do toga ne bi došlo. U nastavku te njegove izjave stoji da će im to pravo priznati "onda kada (radnička klasa, op. a.) bude bila u mogućnosti doprinijeti boljitku nacije u većoj mjeri". Time je poručio kako radnici mogu imati određenu ulogu u upravljanju tvornicama tek kad njihov rad bude u službi (buduće fašističke) države i politike koju ona donosi. Drugim riječima, tražio je od velikog dijela radništva da se "preobrate" iz socijalista u odane fašiste ili bar njihove partnere, a onda će među njima uvjereni fašisti upravljati tvornicama. U tom smislu može se reći da je govorio istinu, ali ne onu koju je radništvo htjelo čuti, a kamoli prihvatiti.
- Jedna od najvećih vrijednosti Vaše knjige za sve buduće povjesničare je govor Mussolinija u Puli 1920. koji ste integralno objavili u knjizi, i na hrvatskom i na talijanskom jeziku. On je tada točno najavio sve što će se dogoditi do 1943. godine. U knjizi ste išli i korak dalje. Prezentirali ste necenzuriranu verziju koju je 1920. objavio L`Azione te dodali cenzuriranu verziju koju je objavio fašistički povjesničar Giorgio Alberto Chiurco 1929. Zašto je taj rođeni Rovinjež u drugom svesku djela "Povijest fašističke revolucije 1919-1922" izostavio Mussolinijevu rečenicu da se može lakše žrtvovati 500.000 barbarskih Slavena, nego 50.000 Talijana?
- Koliko je meni poznato, integralna verzija, čitav govor nije nigdje objavljen, mada postoje indicije da su se pulski socijalisti uspjeli infiltrirati u kazalište i voditi stenogram. Pulski dnevnik L'Azione objavio je dijelove govora, koji su kasnije doživjeli blage redukcije, pa je tako i poruka o žrtvovanju 500.000 barbarskih Slavena izostala u službenim biografijama i objavama njegovih javnih nastupa. Ta je činjenica dovela u recentno vrijeme i do rasprava kod zainteresirane javnosti u kojima se negira da je on to ikada izgovorio. I tu je vrijednost historiografije koja može presjeći takve špekulacije konzultacijom povijesnih izvora. Pretpostavljam da će se pozorniji čitatelj zapitati kako to da nitko nije otišao do Sveučilišne knjižnice u Puli i jednostavno prepisao spomenuti novinski izvještaj. Tim sam putem i ja krenuo, ali sam ubrzo ustanovio da je taj list, kao i onaj koji svjedoči o krvavom Prvom maju, istrgnut! Sačuvani primjerak uspio sam pronaći u tršćanskoj gradskoj knjižnici, a tek nakon nekoliko pokušaja (rečeno mi je da se nalazi u ruševnom vanjskom spremištu), uz pomoć voditelja pulske Sveučilišne knjižnice Ivana Kraljevića, uspio sam doći do preslika.
- Je li se domaća publika imala prilike susresti s tim kompletnim necenzuriranim govorom do objave Vaše knjige?
- Mislim da ni domaće ni strano čitateljstvo nije imalo uvid u objavljeni necenzurirani govor, mada valja reći da su cenzurirani dijelovi relativno skromni svojim opsegom, ali opet važni u svojim porukama. Talijanski povjesničari citirali su u svojim radovima list L'Azione, ali nisu donijeli transkript. Vjerujem da će i prijevod na hrvatski jezik biti od koristi svim domaćim istraživačima koji se bave fašizmom u Istri.
- Nepregledna povorka Puljana za 1. maj 1920. i jednako tako velika masa na pogrebu dva dana kasnije svjedoči o jednoj humanoj Puli koju je progutao fašistički teror narednih godina. Dio tih Puljana je emigrirao u Kraljevinu SHS ili Ameriku, a ostali? Što se dogodilo s tom građanskom demokratskom Pulom? Mnogi govore da je Pula izgubila svoju srž nakon egzodusa 1947., ali zar nije to izgubila 1920. kada se nije nastavila odupirati fašizmu?
- Početke suvremenog razvoja Pule povezujemo sa silovitim razvijem koji je započeo sredinom 19. stoljeća kao posljedica odluke da grad postane glavna austrijska, potom austrougarska vojna luka i da se tu izgradi Pomorski arsenal. Svi su pokazatelji - demografski, gospodarski, infrastrukturni, a nastavno na to s vremenom i kulturni te politički, do Prvog svjetskog rata išli u prilog da Pula živi multikulturalnost. Fašizam je sve to presjekao, i prije dolaska na vlast 1922., naslanjajući se na iredentističku misao. Već se kroz 1919. i 1920., putem talijanskih medija uz potporu okupacijskih vlasti, nameće politika isključivo talijanskog identiteta grada. Možemo reći da je Pula izgubila svoje identitete (u pluralu) i multikulturalnost kada zbog propasti Austro-Ugarske, talijanske okupacije i gospodarske krize odlaze Hrvati, Slovenci, ali i austrijski Nijemci, Česi, Poljaci, Ukrajinci. Velik dio Istrana, koji nije emigrirao, nastavio je s otporom fašizmu, što potvrđuje i podatak da je za međuraća nastalo oko 2.000 dosjea nepodobnih osoba koje su bile pod policijskim povećalom zbog svojih stavova i ilegalne političke djelatnosti. Dakle, otpor je itekako opstao u međuraću, ali bilo bi iluzorno i fatalno oružano se suprotstaviti talijanskim policijskim i vojnim snagama. Takvog je mišljenja bio i Božo Milanović.
- Čitajući pulske povijesne teme koje su obrađene u doba SFRJ stekao sam dojam da dugo desetljeća nije bilo napretka u analizi važnih povijesnih činjenica s početka 20. stoljeća, a posljednjih godina na vidjelo izlazi puno nepoznatih detalja iz tog razdoblja. Jesu li novi autori temeljitiji ili je ključ u slobodi izražavanja koja je s demokracijom iznjedrila niz novih istraživača poput Vas?
- Složio bih se s Vašom procjenom, mada bi trebalo mnogo više prostora da bih odgovorio na Vaše pitanje. Možda je najlakše to ilustrirati kroz primjere spomen-ploča diljem Pule i Istre. One svjedoče (i) o tragičnim događajima, o ljudima koji su stradali od fašizma, nacizma, neki među njima našli su se na krivom mjestu u krivo vrijeme. No, potrudite li se saznati više o tome, morat ćete konzultirati literaturu nastalu uglavnom 1960-ih i 1970-ih, koju je potrebno nadopuniti pa i ispraviti novim istraživanjima. Nadalje, imamo niz ulica, poput one Bože Gumpca, o kome ne možete pronaći ni jednu rečenicu na internetu, a u Stradariju grada Pule, pak, naveden je kao prva žrtva fašizma u Puli, uz netočno datiranje i posve krivu kontekstualizaciju okolnosti u kojima je ubijen. Pojedini kolege jesu temeljiti i to veseli, ali u medijskom prostoru uglavnom prevladava metoda copy/paste pa se mnoge nedosljednosti i neprovjerene informacije objavljuju kao činjenice.
- Dojam je da je 1920. bila jedna u nizu loših godina u povijesti južne Istre. Siječanjska i svibanjska stradavanja, srpanjska devastacija i govor Mussolinija u rujnu… O svemu tome pišete u knjizi. Ima li neka godina s dobrim događajima u povijesti Istre koja vas fascinira da je istražite?
- Teške godine započele su u Istri s početkom Prvog svjetskog rata 1914., posebice 1915. kada su civili južne Istre evakuirani u prihvatne logore i ruralne krajeve u unutrašnjost Austro-Ugarske Monarhije. Kako su ratna stradavanja završila ujesen 1918., tako je nastupio najteži, drugi val španjolske gripe. Harale su i druge bolesti, tuberkuloza, malarija i tifus. Uz sve to stanovništvo se nije ni stiglo oporaviti, a već su fašistička represija i gospodarski pad potaknuli masovnu emigraciju, prvenstveno Hrvata - 53.000 između dva rata prema demografu Vladimiru Žerjaviću. Nadalje, tijekom svoga djelovanja od 1926. do 1943. Specijalni sud za zaštitu države osudio je na zatvor 200-tinjak Istrana, režim je zabranio svaku kulturnu i političku djelatnost Slavenima, zatvorio im škole, ukinuo tisak, mijenjao prezimena.
Došao je Drugi svjetski rat, raštrelamenat, spaljena sela, deportacije u koncentracijske logore. Sloboda je skupo plaćena. Toliko željena sloboda i mir, ali ne za sve. Razračunavanje s narodnim neprijateljima, političkim neistomišljenicima, masovni odlazak domicilnog talijanskog stanovništva pa potom otvaranje Golog otoka i drugih logora za političke zatvorenike, bila je istarska realnost do sredine 1950-ih. Ilegalni bjegovi u zapadne zemlje u potrazi za boljim životom trajali su sve do 1970-ih, kako je to dobro istražio za potrebe doktorske disertacije, koju uskoro brani, kolega Igor Jovanović. Teško je do tada govoriti o nekim generalno dobrim, sretnim godinama, iako je standard rastao, infrastruktura se gradila, industrija bila u zamahu.
Možda su 1970-e predstavljale kratak predah, pronađeno blagostanje, kako to navodi kolega Igor Duda, ali ekonomska kriza je opet nastupila početkom 1980-ih, a sljedeće desetljeće obilježio je Domovinski rat. Nažalost, toliko je tragičnih epizoda, toliko zaboravljenih osoba koje su dale živote za slobodu, toliko emigracijskih valova Hrvata i Talijana koji su napustili svoj rodni zavičaj, a da malo znamo o tome. Istovremeno ima i onih koji nastoje to umanjiti, relativizirati i instrumentalizirati. Na koncu lijepe i sretne teme, nažalost, nikako da dođu na red. Ipak, nedavno sam bio urednikom i koautorom monografije "Medicinska škola Pula (1956.-2021.)" i na neki način me fasciniralo s koliko volje, znanja i ljubavi su kroz desetljeća tamošnji nastavnici prenosili svoje znanje na učenike koji danas brinu o našem zdravlju. Često je doprinos mnogih vrijednih, sposobnih i zaslužnih Istrana, a pogotovo žena, u raznim područjima djelovanja nedovoljno istražen i valoriziran.
- Sin ste Ratka Radoševića, našeg poznatog novinara. Možete li se prisjetiti za naše čitatelje sudbine Vašeg djeda i ostalih predaka koji su ostavili traga u istarskoj povijesti.
Po završetku rata ostao je raditi u jugoslavenskim sigurnosnim službama, da bi 1949. bio prokazan kao informbiroovac jer je u društvu suradnika "neoprezno" komentirao razlaz sa Staljinom te je osuđen na kaznu 16 godina zatvora, koju je služio na Golom otoku, a gdje je bio specijalno mučen. Jednom je (ne)prilikom oštrim kamenjem s ostalim osuđenicima rezao krakove hobotnice koju su pronašli uz obalu kako bi kriomice nešto pojeli. Njegova starija sestra Slavica, inače jedina Istranka koju je osudio fašistički Specijalni sud za zaštitu države, završila je također na Sv. Grguru i Golom otoku jer nije htjela svjedočiti protiv svoga brata. Naravno da sam s djedom, kao i s ocem, puno razgovarao o tim i drugim temama, ali unatoč svemu što je prošao u životu, nikad nije iskazivao mržnju prema pripadnicima drugih nacija. Pratio je talijanski i hrvatski tisak, televiziju, nastojao sagledavati širi kontekst povijesnih mijena. Često se sjetim njegove misli: "Bez slobode nema istine, bez istine nema znanja". Suživot i multikulturalnost u Istri, da bi opstali, moraju biti utemeljeni na općeprihvaćenoj, multiperspektivnoj, dokumentarno provjerljivoj, povijesnoj istini.
- Zanimljiva je fotografija na naslovnici Vaše knjige "Geneza antifašizma u Istri". Jesu li to prvi antifašisti u Puli i je li spaljivanje Radničke komore bio temelj na kojem se razvio antifašistički pokret kojim se i danas dičimo?
- Na naslovnici se nalaze mladi radnici, antifašisti, ujedno predstavnici pulske Radničke komore koja je tada brojala 12.000 članova. I uhićeni radnici vodnjanskog Kluba društvenih studija, potom nepregledna povorka Puljana koja je ispratila svoje stradale sugrađane nakon krvoprolića Prvoga maja, hrvatska inteligencija poput odvjetnika dr. Ive Zuccona (Cukona) i dr. Mirka Vratovića kojima su fašisti usred noći upali u stanove i potjerali ih u Jugoslaviju, radnici, uglavnom socijalističkog usmjerenja koji su se u znak protesta okupili pred kazalištem 21. rujna dok je Mussolini držao svoj nacionalistički govor, svi su oni iskazali neslaganje i pružili otpor nadirućem fašističkom pokretu. No, bili su u podređenom položaju, imajući u vidu da su karabinjeri i ostale vojne postrojbe redovito odobravale, pasivno promatrale, a u nekim slučajevima i sudjelovale u fašističkim zločinima, kao što je to bilo paljenje Narodnog doma 14. srpnja 1920.
Vlasti u Rimu nisu reagirale na to, unatoč informacijama koje su dolazile do Zastupničkog doma parlamenta. Geneza antifašizma, i to želim naglasiti, podrazumijeva heterogeni antifašistički otpor - socijalista različitih nacionalnosti te hrvatskih narodnjaka među kojima je bilo konzervativaca i liberala. Ta heterogenost od početka je generirala i međusobni antagonizam i nepovjerenje koje će, unatoč pragmatičnoj suradnji tijekom ratnih godina, biti prisutno sve do sloma fašizma i nacizma.
Četrdeset mu je godina tek
Dr.sc. Milan Radošević (r. 1983.) je povjesničar i viši znanstveni suradnik na Zavodu za povijesne i društvene znanosti HAZU-a, Područnoj jedinici u Puli. Proučava povijest Istre i Kvarnerskog primorja u 20. stoljeću, posebno političku povijest s naglaskom na fašizam i antifašizam te socijalnu povijest s naglaskom na javno zdravstvene procese. Do sada je objavio dvije autorske i tri uredničke knjige te stotinjak stručnih i znanstvenih radova, osvrta, priopćenja, prikaza i kataloga izložbi. Vanjski je suradnik na doktorskim studijima na Sveučilištu u Kopru (Univerza na Primorskem), Sveučilištu u Zagrebu i Sveučilištu u Dubrovniku u mentoriranju te ocjenjivanju doktorskih radova kandidata. Kao član i voditelj sudjelovao je u nekoliko bilateralnih znanstvenoistraživačkih projekata, (su)voditelj je znanstvenoistraživačkog programa "Stoljeće europskog antifašizma. Istra između lokalnog i globalnog". Jedan je od osnivača i predsjednik Istarskog povijesnog društva. Član je uredništva časopisa Histria i urednik mrežne stranice Istarskog povijesnog društva.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
