USPJELA POTRAGA PREKO GLASA ISTRE
UMRIJETI ZA KORZO! Nije bilo dana da nakon škole nismo visili na korzu
Bili smo pravi ekonomisti. Svima su roditelji radili kojekuda i za lutriju smo skupili svega i svačega. Imali smo puno gostiju, i roditelji i prijatelji roditelja, sestrične i bratići, prijatelji iz susjedstva i njihovi roditelji. Na tomboli smo tako dobro zaradili da smo, cijela generacija, išli u Veneciju brodom iz Rovinja, a na kraju godine platili smo oproštajnu večeru s profesorima u Zabavnom centru u Medulinu, prisjeća se Maja udana Kiš
Profesor povijesti Igor Šaponja nije još stigao ni otvoriti prošlonedjeljni Glas Istre, gdje je u tekstu o 70 godina Ekonomske škole u Puli razglasio potragu za Majom Marić i Mirjanom Hodalj koje su 1971. i 1975. godine proglašene najboljim učenicama u gradu, a već mu je telefon zazvonio. Javila se jedna gospođa, da poznaje Maju koja je sada Kiš. Ubrzo se javila i Mirjana, udana Milin. Obje su u mirovini, žive u Puli. Maja Marić maturirala je '71., kada je Mirjana Hodalj krenula u Ekonomsku školu. Najboljim učenicama, kažu, proglašene su ne samo zbog učenja i odličnih ocjena, nego i radi izvanškolskih aktivnosti. Vijest o tome pronašao je prof. Šaponja prelistavajući sa svojim učenicima stare brojeve Glasa Istre u potrazi za poviješću škole.
Pošumljavali grad
- Moj prosjek ocjena je bio 4,4. Nikad nisam prošla s pet, ali sam bila aktivna u svim drugim aktivnostima u školi, igrala rukomet, u Pionirskom domu deset godina pohađala dramsku grupu, kaže gospođa Maja. Mirjana je bila odlikašica, ali joj, veli, nije bio prioritet proći s pet. Bila je aktivna u Crvenom križu, omladinskoj organizaciji, na radnim akcijama svake subote, pošumljavali su Banjole, Pomer, Puntiželu, zajedno s vojskom koja je osiguravala sadnice, lopate.
Sudjelovali su i u akcijama darivanja krvi. Gospođa Maja još čuva svoju donatorsku iskaznicu u kojoj je pečatirano da je 7. studenog 1969. prvi put dala krv. "Em ne ideš u školu, em dobiješ klopu u restoranu Delfin", smije se. Profesore su, kaže, poštivali, kao i oni njih.
- Vidjela sam u Glasu Istre profesoricu Šimatović i sjetila se kako je bila stroga - kada bi se pojavila na hodniku svi bismo se povukli u razrede - ali je bila jako pravedna. Govorila je: znate, tko prođe prvi i drugi razred, u trećem ga ne mogu rušiti, moram ga natjerati da dobije dva. Od pokojne Tereze Čerkezov, koja je vodila školski knjigovodstveni servis, naučili smo sve o tom poslu. Jedini smo imali predstavnike učenika na sjednicama Nastavničkog vijeća i moram reći da su nas slušali, kaže Maja.
Danas, pojašnjava profesor Šaponja, postoji Vijeće učenika, Vijeće roditelja i Nastavničko vijeće i zajedno na Školskom odboru donose neke odluke, ali nema više učenika na sjednicama Nastavničkog vijeća.
- Meni je moja ravnateljica Đurđa Nosil našla posao. Nisam bila iz imućne obitelji i založila se za mene, za mnoge učenike. Matura je bila u svibnju, a ja sam 1. srpnja počela raditi. Stalno je bila u kontaktu s firmama da bi se učenici odmah po završetku škole zaposlili. Godinu-dvije nakon mature svi smo radili. Ona me naučila i razgovarati telefonom. Kako sam bila predsjednik omladine trebala sam obavljati neke razgovore, ali bih molila ravnateljicu da to obavi umjesto mene i jednog je dana rekla: dosta, odsad ćeš sama telefonirati i naučila me, predstaviš se, kažeš koga trebaš i zašto zoveš, priča Mirjana. (Duška PALIBRK)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
