Rođen u Raklju 1954. godine, Anton Percan, svestrani arhitekt iz Pule, grada u kojemu je odrastao, polazi u Zagreb na Arhitektonski fakultet. Nakon studija radi u Zagrebu i Rijeci, a od 1982. godine u brodogradilištu Uljanik u Puli kao projektant brodskih nastambi. Objavio je više radova vezanih uz graditeljsku i povijesnu baštinu Istre. Za arhitektonski projekt obnove crkve majke Božje od Kuj u Ližnjanu dobitnik je Apostolskog blagoslova pape Ivana Pavla II., a kao suradnik Arheološkog muzeja Istre koautor je projekta arheološkog parka uz crkvu Sv. Marije Formoze u Puli. 

- Koliko mi je poznato, u djetinjstvu ste željeli biti pomorac, a na kraju je ipak arhitektura bila Vaš životni odabir. Otkud ta motivacija i fasciniranost arhitekturom i zbog čega niste slijedili svoj dječački san? 

- U ranom djetinjstvu provedenom u Raklju, u okruženju pomoraca i njihovih priča iz egzotičnih zemalja i dalekih mora koje su oplovili, i ja sam poput većine Rakljana želio biti pomorac. U to je vrijeme, krajem pedesetih godina, Rakalj bilo naselje s najvećim brojem matrikula na Jadranu. Stoga je i u meni oduvijek postojala želja da se poput većine rakljanskih mladića otisnem na more i iskusim život pomorca. Ipak, kad se nakon završetka osnovne

škole trebalo odlučiti kamo dalje, otac koji je već od svoje petnaeste godine iskusio težak život pomorca, bio je odlučan da ne krenem njegovim putem. Kao većina mojih prijatelja upisao sam Tehničku školu nakon koje je odlazak na studij bio logičan nastavak školovanja. Do danas mi nije jasno kako sam jedini iz moje generacije tehničara uspio položiti vrlo zahtjevan prijemni ispit na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Ipak, i nakon završetka studija, ostala je dječačka želja da iskusim život na brodu. 

Kao što je petnaestak godina ranije otac odlučio da život pomorca neće biti moj životni poziv, upravo uz njegovu pomoć ukazala mi se prigoda da se ukrcam na brod "Konkar Doris", netom izgrađen u Uljaniku za grčkog brodovlasnika. Ubrzo nakon što mi se ukazala ta prigoda, dao sam otkaz u riječkom GPZ-u, u to vrijeme jednom od najboljih arhitektonskih ureda u kojem je par godina prije, pod vodstvom arhitekta Magaša, izrađen projekt stadiona Hajduka na splitskom Poljudu. Već nekoliko dana nakon isplovljavanja iz Pule, nakon izlaska iz Gibraltarskog tjesnaca i ulaska u Biskajski zaljev, uz olujno more i havariju glavnog brodskog motora, shvatio sam da je otac bio u pravu. U jednomjesečnoj plovidbi mrtvim morem Pacifika često mi se vrtjela po glavi pjesma naših Atomaca "?pomorac sam, majko, na bijelome brodu? pomorac sam, majko, u modrome grobu?". Ipak, uspio sam do kraja odraditi jednogodišnji ugovor, najprije kao čistač stroja, zatim kao mali od palube, a svoju pomorsku karijeru završio sam kao kormilar. Djeci sam se volio hvaliti da sam dvaput oplovio svijet i osim Australije posjetio sve kontinente. 

- Koliki je utjecaj Vaše djetinjstvo općenito imalo na Vaše životne izbore? 

- Nije bilo lako opstati, naći svoje mjesto i ne krenuti krivim putem u okruženju pulskog starog grada kada sam s obitelji početkom šezdesetih, iz Raklja preselio u tadašnju Ribarsku ulicu. Kao svako dijete koje sa sela dođe u grad, gledao sam grad drugačijim, većim očima od vršnjaka koji su živjeli u gradu. Ponekad mi se čini da i danas gledam Pulu isto tako širom raširenih očiju. Iz tih ranih šezdesetih sjećam se prvih posjeta esula koji su, petnaestak godina prije, zauvijek napustili svoj rodni grad. Sjećam se kako su uplakani ljubili pragove na portunima svojih bivših domova. Vjerojatno od tada započinje moje zanimanje za povijest okruženja u kojem živim. Sjećam se kada me otac na jednom od svojih rijetkih dopusta prvi put odveo na utakmicu NK Istre. Bila je to prijateljska utakmica sa zagrebačkom Lokomotivom u kolovozu 1962. U poluvremenu utakmice održala se biciklistička utrka pa mi se sva ta živost, mnoštvo ljudi, šarenilo boja zauvijek utisnulo u pamćenje. Toliko, da se ne sjećam da sam od tada pa do danas, ukoliko sam bio u Puli, ikad propustio Istrinu utakmicu. Ipak, iskustvo djetinjstva provedenog u nimalo idiličnom okruženju pulskog starog grada često mi je koristilo u životu. Primjerice, kada sam kao brucoš u Zagrebu dobio prvi smještaj u studentskom domu, u trokrevetnoj sobi koju sam prvih nekoliko mjeseci dijelio s još četvoricom cimera, od koji su svi bili različite nacionalnosti, od Bliskog istoka, preko Kosova pa sve do Jadrana. Da nije bilo iskustva iz djetinjstva, nisam siguran da se prvim autobusom ne bih vratio u Pulu. 

- Veliki dio života proveli ste u brodogradilištu Uljanik kao dizajner brodskih nastambi. Kako ste osobno doživjeli njegovu propast? 

- Iskustvo koje sam stekao plovidbom na brodu dobro mi je došlo kada sam se početkom osamdesetih godina u Uljaniku zaposlio kao projektant brodskih nastambi. Prije mene taj su posao u brodogradilištu obavljali značajni arhitekti, Enrico Trolis u doba Italije, a u poslijeratno vrijeme zagrebački arhitekt Antolić, Hinko Bolanca, Attilio Krizmanić, Zvonimir Banjaj? Dok je bilo više ambicija i energije, pripremao sam izložbu njihovih radova vezanih uz brodsku arhitekturu. Zahvaljujući tom poslu posjetio sam većinu zemalja za koje je Uljanik gradio brodove. Držim posebnom prednošću svoga posla što sam mogao učestvovati u svim fazama izrade tako sofisticiranog proizvoda kao što je brod. Od faze ugovaranja broda pa do njegove same predaje, mogao sam gotovo svakodnevno biti u kontaktu s predstavnicima vlasnika broda, ali i s radnicima raznih zanimanja koji su izvodili radove na brodu. I ja sam, kao i svaki uljanikovac na svoj način prolazio kroz višemjesečnu agoniju koja je završila zatvaranjem brodogradilišta. Cijela je moja obitelj bila vezana uz Uljanik. Naime, u Uljaniku je prije mene radio otac, a još prije njega u doba njemačke uprave u brodogradilištu je radio i moj nono. Da je uspio na Uljanikovom natječaju na koji se prijavio nakon završetka studija, sin bi bio četvrta generacija uljanikovaca u obitelji. Jedan sam od onih koji krivce za propast Uljanika ne vidi na zagrebačkom Markovom trgu ni na pulskom Forumu. Jer, da stvari ne idu po dobrome vidio sam i puno prije nego što su plaće počele kasniti. Iznenađeni su bili oni koji, uljuljani na svojim pozicijama, sa sigurnim i dobrim plaćama, nisu željeli ni htjeli vidjeti što se događa oko njih. Tek nakon što je kasnila plaća, vidjeli su da je vrag odnio šalu i da je blizu kraj, ali bilo je već kasno. 

- Kolege iz Uljanika Vas pamte kao izuzetno korektnu osobu. Raduje li Vas to? Kako Vi pamtite svoje suradnike i koliko Vam je bitan taj ljudski faktor u radu? 

- Rado se sjetim okruženja u kojem sam kao mladi arhitekt početkom osamdesetih započeo raditi u Konstrukciji, u Arhitektonskom odjelu na Uljanikovom otoku.

Bivši Tehnički ured bio je godinama utočište zaslužnih pulskih sportaša, uglavnom bivših nogometaša, gdje sam slušajući njihove svakodnevne razgovore koji su započinjali i završavali s pričama o Puli, Uljaniku, nogometu, dobio neke nove, dotada nepoznate vidike i doživljaje grada. Kao i većina starih Puležana, bili su oprezni prema nekom novom, pa je trebalo proći neko vrijeme da zadobijem njihovo povjerenje. Znao sam da su me prihvatili kad više nisu potajice čitali, u to vrijeme zabranjeni list pulskih esula "L'Arena di Pola". Bila im je to jedna od rijetkih poveznica s nekom drugom Pulom, Pulom iz njihove mladosti. Početkom devedesetih većina od njih išla je u zasluženu mirovinu, a na njihova mjesta dolazili su novi mladi ljudi. Trebalo se priviknuti na rad s tim novim, mladim generacijama koje su donijele neki svoj senzibilitet, svoja pravila, a trebalo je prihvatiti i nove kompjutorske tehnologije koje su dovele do novih načina međusobne komunikacije. Onima nešto starijima bilo je teže naviknuti se da najveći dio svog radnog vremena budu usmjereni na kompjutorski ekran ili pak prihvatiti da s kolegama iz istog ureda komuniciraju putem maila. Kako bi se izgradio tako sofisticiran proizvod kao što je brod, potrebna su različita znanja i vještine različitih struka, kao i suradnja svih sudionika u procesu njegove gradnje. I nakon što su utihnuli navozi i nakon što je Uljanik zatvorio svoja vrata, ta povezanost još uvijek traje. Osjeti se pri slučajnom susretu na pulskim ulicama, u pričama i razgovorima koji uvijek završe na brodu, Uljaniku? 

- Zaljubljenik ste u povijest, posebice rodnog Raklja, gdje već godinama predajete na Festivalu na dragom kamenu. Odakle strast za očuvanjem baštine? 

- Ne znam kako se može razumjeti sebe ukoliko se ne znaju svoji korijeni. Kako se može razumjeti svoje okruženje, tu posebnost i samosvijest svojstvenu Rakljanima ukoliko se ne znaju događanja i okolnosti u kojima su tijekom prošlih vremena živjeli stanovnici ovog područja. Kroz istraživanje povijesnih događanja uvijek nastojim naći poveznice s današnjim vremenom. Dobro je sačuvati djelić te povijesti u vremenu kada i na ovim prostorima nezaustavljivi turistički konzumerizam nepovratno briše sve one etničke, tradicijske, kulturološke vrijednosti. Iako nije lako

govoriti u svom rodnom selu, uvijek se rado odazovem pozivu organizatora Festivala na dragom kamenu da s onima, koje to zanima, podijelim moja saznanja o bogatoj i uglavnom neistraženoj rakljanskoj povijesti. Ali ni drugima u Raklju nije bilo lako govoriti. Početkom devedesetih, na jednom od brojnih predizbornih skupova, u Raklju je govorio najveći govornik u Hrvata, Vlado Gotovac. Oni koji su ga sljedeće jutro vozili na aerodrom kažu da je, vidno neispavan, govorio da se ne sjeća težeg nastupa kojeg je, prekidan čestim i glasnim komentarima i povicima, jedva priveo kraju. 

- Kako promatrate rast grada i njegove promjene kroz sva desetljeća svog života u Puli? Koje su transformacije najveće? 

- Svakako je transformacija Pule iz vojnog i industrijskog grada u turistički grad najveća promjena. Rijeku uljanikovaca koja bi se tadašnjom Prvomajskom razlila iz Uljanikovih portuna, vojnike i mornare koji su srijedom i nedjeljom zauzimali grad, zamijenili su mnogobrojni turisti. Svjedoci smo značajnih prostornih promjena u kojima su nestale neke poznate vizure i mjesta iz našeg djetinjstva i mladosti. Nije se lako naviknuti da su na mjestima naše memorije sada pizza cut prodavaonice, jeftine suvenirnice ili pak gusarske prodavaonice slatkiša. S promjenama grada, mijenjaju se i njegovi stanovnici. Mentalitet apartmanskog naselja pomiješan s fast food identitetom može se osjetiti u Puli, možda izraženije i jače nego u većini gradova na jadranskoj obali. Mislim da je Pula prije više živjela gradskim životom. Često mi se čini da veliki broj naših sugrađana u Puli samo stanuje, ali da ne živi u Puli. 

- Kažu da grad čine ljudi, a ne zgrade. Ipak, svi su pulski stanovnici kroz povijest ostavljali svoj arhitektonski pečat. Kakav je današnji i može li se uopće definirati? 

- Ako bi u jednoj rečenici trebali opisati naš grad, ne bi pogriješili ako bi za Pulu rekli da je to grad prekinutog kontinuiteta i zagubljene ili zaboravljene memorije, grad koji je još uvijek u potrazi za svojim skrivenim i zatajenim identitetima. Jer, malo je gradova koji su, kao Pula, u nešto više od dva stoljeća toliko puta mijenjali vlasti, režime, države? Pritom se nastojalo zatomiti i izmijeniti, često i zatrti sve ono što je nastalo prije njihove vladavine. Stoga, nema mnogo Puljana koji bi se mogli prisjetiti osoba koje su prije njihovih suvremenika obilježile područje javnog, kulturnog, sportskog života našega grada. Oni koji prate glazbena događanja spomenuli bi Antonija Smaregliu koji u svojoj rodnoj kući uz pulski Forum ima uređenu spomen sobu, ali kojeg bi se svog prethodnika iz nekih prošlih vremena mogli prisjetiti javni, kulturni, zdravstveni, sportski djelatnici? A sva ta područja imaju u Puli svoju bogatu povijest. Kada se govori o graditeljskom razvitku Pule, često se spominje samo ono što je učinjeno u razdoblju dvaju carstava, Rimskog i Austrijskog. Pulski srednji vijek se prešućuje ili opisuje kao razdoblje skromne građevne djelatnosti, koji puta pod utjecajem potrošene parole o ?mračnom srednjem vijeku?. Rijetko se spominje kontinuirani rast grada u postupnom usponu gradske komune već od 10. stoljeća koji svoje najveće domete doživljava krajem 13. i početkom 14. stoljeća.

U to je vrijeme unutar srednjovjekovnih obrambenih zidina živjelo 6000 stanovnika. Danas na tom području živi tek osamstotinjak stanovnika. U ne baš tako davna vremena, često se baš preko graditeljskog nasljeđa, iz političkih i ideoloških razloga, nastojalo izbrisati tragove prošlih vremena. Zasigurno se danas malo tko sjeća, ili se pak ne želi sjećati, da je sve do sedamdesetih, osamdesetih godina, na južnom dijelu Mornaričkog groblja, prema važećem urbanističkom planu, bila predviđena gradnja policijske stanice. Tek nakon predstavke njemačke ambasade u Beogradu, s najviših je instanci stigla naredba za promjenom urbanističkog plana. A da je Pula htjela izbrisati svoje povijesno pamćenje, mogao sam se uvjeriti i kada sam prije par godina od strane Grada bio angažiran da napravim popis svih spomen obilježja (uključujući i spomen ploče), spomenika i skulptura na području grada Pule. Naime, iz doba prije Venecije, kao iz doba Venecije, u Puli postoje dva povijesna natpisa, iz doba Austrije i Austro-Ugarske postoje četiri spomen ploče i jedan reljef. Zanimljivo da iz vremena Italije, u razdoblju od 1918. do 1943. u Puli ne postoje ni jedno jedino spomen obilježje, spomenik ili skulptura. Iz doba Anglo-američke uprave, od 1945. do 1947., postoje dvije spomen ploče i jedan spomenik, a iz doba Jugoslavije u Puli postoji čak 31 spomen ploča, 12 bisti, 11 spomenika i sedam skulptura. Ukupno 61 obilježja od kojih je 21 obilježje obnovljeno, premješteno ili ponovno postavljeno u vrijeme hrvatske samostalnosti. U vremenu hrvatske samostalnosti, od 1991., u Puli je postavljeno 26 spomen ploča, dvije biste, jedan reljef, osam spomenika i 36 skulptura.

Području grada Pule administrativno pripada i Brijunsko otočje pa sam imao prigodu popisati i obraditi sva spomen obilježja i na rezidencijalnom području Brijunskog otočja, Bijele vile i otoka Vanga. Svi ti spomenici, spomen obilježja i skulpture govore puno više od svjedočenja vremena u kojima su nastali, pa se nadam da ću imati prigodu moja saznanja podijeliti s onima koje to zanima. Također, arhitektura nastala u razdoblju talijanske vladavine, iz povijesnih i političkih razloga, etiketirana kao režimska i fašistička, zanemarivana je i marginalizirana. Za razliku od građevina koje su nastale u austrijskom razdoblju i koje su uglavnom bile podređene vojnim potrebama, građevine građene u vrijeme Italije služile su civilnoj namjeni. Građene na rubu gradske jezgre i na urbanističkom rasteru iz austrijskog doba, arhitektonski su odredile Pulu. Iako na periferiji, Pula je kroz te građevine bila dijelom novih arhitektonskih pokreta u talijanskoj arhitekturi. Tek se nekoliko građevina koje su nastale u poslijeratnom vremenu mogu uspoređivati s građevinama izgrađenim u vremenu kad je talijanska arhitektura po novim pokretima bila vodeća arhitektura onog vremena. 

- Sudjelovali ste, između ostaloga, u projektu arheološkog parka uz crkvu svete Marije Formoze u Puli kao koautor. Kakav je osjećaj vidjeti vlastiti pečat na ulicama grada? 

- Uvijek sam vrlo rado surađivao s vrijednim arheolozima iz Arheološkog muzeja Istre. Ta suradnja započela je početkom devedesetih u Ližnjanu prigodom obnove crkve Majke Božje od Kuj. Tijekom obnove pronađeni su tragovi zidina rimske vile sa sačuvanim podnim mozaicima i kanalima podnog grijanja. Arhitektonskim projektom uspjelo se postići da arheološki nalazi budu vidljivi, a da crkva ližnjanskih ribara i težaka zadrži svoju sakralnu funkciju. Ponosan sam što sam s arheologom Željkom Ujčićem sudjelovao u projektu arheološkog parka uz crkvu Sv. Marije Formoze. Posebice stoga što sam veći dio djetinjstva proveo u igri u njezinom okruženju. Idejno rješenje predviđa dvije faze uređenja arheološkog parka. Prvom fazom naznačeni su tlocrtni gabariti crkve i raspored unutarnjih stupova. Drugom fazom koja je još uvijek pomalo futuristička, hologramskom projekcijom ili nekim drugim vizualnim tehnologijama, naznačio bi se volumen ove ranokršćanske crkve, uz Arenu najveću pulsku antičku građevinu. 

- Smatrate li da konzervatori u određenoj mjeri koče obnovu fasada od kojih su u Puli mnoge već postale opasne? 

- Često se konzervatore proziva i navodi ih se kao razlog zaustavljanja investicija ili usporavanja radova. U većini slučajeva te su prozivke neopravdane, posebice kada konzervatori inzistiraju na poštivanju stručnih i zakonskih odredbi koje za svaki zahvat na kulturnom dobru obvezuju pribavljanje prethodnih odobrenja i potrebnih konzervatorskih elaborata. Ali to ne znači da njihov rad ne smije biti podložan kritičkim pogledima i komentarima. Najbolji primjer za to je upravo rekonstrukcija bivše Ribarske, danas Maksimijanove ulice, čije je uređenje započeto prije petnaestak godina, trebalo biti predložak za uređenje ostalih dijelova starogradske jezgre. Unatoč stručnim i konzervatorskim nadzorima i dugotrajnim radovima, neprikladnim popločenjem od ispoliranih kamenih ploča neadekvatne veličine ta je rekonstrukcija postala primjerom na koji način ne bi trebalo pristupiti uređenju drugih ulica pulskog starogradske jezgre. O pulskim fasadama kao o velikom problemu našega grada najčešće govore političari u predizborno vrijeme ili o tome govore oni koji Pulu tek površno poznaju pa je vole uspoređivati s drugim gradovima. Oni koji bolje poznaju burnu, često i nesretnu pulsku povijest, znaju da je Pulu teško uspoređivati s bilo kojim drugim gradom. Jer, brinuti o tako bogatoj graditeljskoj baštini, posebice onoj naslijeđenoj iz vremena kad je Pula bila najveća ratna luka Austro-ugarske monarhije, bilo bi teško i bogatijim i organiziranijim gradovima od Pule. Daleko veći problem za Pulu predstavlja ono što se daleko manje ističe, a to je neuređena i devastirana, godinama zanemarivana starogradska povijesna jezgra. Na tom području koje je nekad bilo okruženo gradskim bedemima, iza tih neuređenih fasada, živi tek osamstotinjak stanovnika, od kojih dosta njih u životnim uvjetima neprimjerenim današnjem vremenu. 

- Još jedan od Vaših svestranih interesa je nogomet. Autor ste knjige "Nogomet u Puli", a odnedavno i novi član Upravnog odbora Istre 1961. Kako doživljavate tu novu ulogu i kako vidite budućnost ovog sporta u Puli, ali i kluba? 

- U više od 120 godina organiziranog igranja nogometa u Puli, odnosno od osnivanja prvih nogometnih klubova, nogomet kao gotovo ni jedna druga aktivnost u Puli, ima svoj kontinuitet do današnjih dana. Zahvaljujući povijesnim okolnostima, uslijed čestih demografskih i političkih promjena, u Puli, gradu prekidanog kontinuiteta i zagubljene tradicije, događanja vezana uz pulski nogomet čine dio njegova tako rijetkog zajedničkog identiteta i neizostavni dio memorije grada. Kroz sva povijesna razdoblja, kroz klubove koji su predstavljali naš grad, od Edere, Griona, USO-a, NK Proletera, NK Pule, NK Uljanika, NK Istre, pa do NK Istre 1961, kroz njihove uspone i padove, zrcali se i slika društvenih, političkih i ekonomskih odnosa u Puli.

Nakon što je u posljednjim danima 2009. na izbornoj skupštini NK Istre 1961 usvojena odluka o preregistraciji kluba iz udruge građana u sportsko dioničarsko društvo, NK Istra 1961 je postala prvi privatizirani nogometni klub u Hrvatskoj. Promjenom vlasničke strukture kluba, lokalna zajednica oslobođena je financijskih obveza za profesionalni pogon kluba. Te su promjene neminovno donijele i neki novi, drugačiji međusobni odnos kluba i okruženja u kojem klub djeluje. U tom je vremenu pulski nogomet postigao najveće uspjehe u svojoj dugoj povijesti. Naime, prošle je godine NK Istra 1961 bila finalist Hrvatskog nogometnog kupa, a ove se sezone najbolji pulski klub četrnaesti put uzastopno natječe u najkvalitetnijem razredu hrvatskog nogometa. Kroz proteklo vrijeme mijenjali su se vlasnici kluba (Ščeglov, Glover, Baskonia-Alaves grupa ), svaki sa svojim interesima i načinima kako kroz vlasništvo nad klubom ostvariti svoje planove i interese.

Pritom su, neki više ili manje, često zaboravljali da klub ima svoju povijest i svoju tradiciju, da postoje ljudi koji su svojim djelovanjem stvarali povijest kluba i koji su time postali ne samo dio pulske nogometne povijesti, već i neizostavni dio identiteta našega grada. Kao novi član Upravnog odbora NK Istre 1961 pokušat ću uspostaviti prekinute veze kluba s tim ljudima, stanovnicima našeg grada koji su kao igrači, funkcioneri, klupski djelatnici, navijači zadužili klub. Teško je predvidjeti kako i koliko će preseljenje trening kampa u Bale te reduciranje financiranja od strane vlasničke Baskonia-Alaves grupe imati utjecaja na rad i aktivnost kluba, na međusobne odnose kluba i lokalne zajednice, te naposljetku kako će se to odraziti na natjecateljske rezultate. U svakom slučaju, bit će potreban kvalitetan, iskren, konstruktivan međusobni odnos kluba, odnosno njegovih vlasnika i lokalne zajednice. Pokušat ću pomoći u tome, posebice nakon nekoliko teško razumljivih i ishitrenih odluka nove gradske vlasti na samom početku njihovog mandata, a koje nikako nisu išle na korist klubu. Pokušat ću biti od pomoći da najbolji pulski klub i dalje ostane dio identiteta i kolektivne memorije stanovnika našega grada. Jer, vlasnici će dolaziti i odlaziti, mijenjat će se gradske vlasti, a kao jedina konstanta uvijek će ostati pulski ljubitelji nogometa, navijači?

Povezane vijesti

• NAKON IDILIČNOG DJETINJSTVA U RAKLJU I ODRASTANJA U PULSKOM STAROM GRADU Otac mi je rekao: "Ako sam ja tuka more, ti nećeš!"
• Sjajna vijest! Prvi put u klupskoj povijesti pulski prvoligaš upisao prvu gostujuću pobjedu na "Derbiju della Učka"
• Anton Percan o povijesti Premanture: Ne čekaj večeru iz sela