NAKON IDILIČNOG DJETINJSTVA U RAKLJU I ODRASTANJA U PULSKOM STAROM GRADU Otac mi je rekao: "Ako sam ja tuka more, ti nećeš!"

Anton Percan (Dejan ŠTIFANIĆ)

Ipak, i nakon završetka studija ostala mi je želja za pomoračkim životom pa sam se uz pomoć oca početkom 80-ih uspio ukrcati na grčki brod "Konkar Doris", izgrađen u Uljaniku. U tih godinu dana, u olujama Biskajskog zaljeva i Azorskih otoka, u 30-ak dana dugoj plovidbi Pacifikom, uspio sam shvatiti da je otac bio u pravu. To je kruh, ne sa sedam, već s više kora

Već četvrtu godinu za redom Anton Percan, arhitekt, publicist i pasionirani kroničar lokalne povijesti predaje na Festivalu na dragom kamenu o povijesti Raklja. Sinoć je u dvorištu rakljanskog muzejsko-galerijskog prostora Grubić izlagao na temu "Rakljanski rod: Percan".

Anton Percan rođen je 1954. godine u Gašpićovima, dijelu Raklja, kao zadnji rođen u kući Ive Gašpića, jednog od glavnih likova u romanu Mate Balote "Tijesna zemlja". Babica na rođenju zvala se, sjeća se, Julka.

Projektirajući brodske nastambe, ovaj diplomirani arhitekt radio je u pulskom Uljaniku od 1982. godine sve do aktualnog posrtanja brodogradilišta. Objavio je više radova o graditeljskoj i povijesnoj baštini Istre, a za arhitektonski projekt obnove crkve Majke Božje od Kuj u Ližnjanu dobitnik je Apostolskog blagoslova pape Ivana Pavla II. Kao suradnik Arheološkog muzeja Istre koautor je projekta arheološkog parka uz crkvu sv. Marije Formoze u Puli. Bivši je nogometaš i autor knjige "Nogomet u Puli". Njegovo večerašnje predavanje povod je našem razgovoru.

- Izlagat ćete u rodnom Raklju. Nije to baš ni tako lako. Stara biblijska kaže da 'nitko nije prorok u svom selu'.

- Iako sam znao da se govoriti u rodnome selu nisu usudili ni puno pametniji i štabeliji od mene, nisam mogao odbiti poziv prijatelja Livija Bolkovića i njegove supruge Edite, organizatora Festivala na dragom kamenu. Ove ću godine, četvrti put, s onima koje to zanima, podijeliti moja saznanja o bogatoj i nepoznatoj rakljanskoj povijesti. Prve godine govorio sam o općenito o događajima koji su odredili način života na ovim prostorima. Naredne godine, potaknut propovijedi rakljanskog župnika koji je rekao da već dvije godine, otkad je došao u Rakalj, nije imao ni jedno krštenje ni vjenčanje, govorio sam o ugaslim rakljanskim obiteljima koje su nekoć živjele u Raklju. Jedna od tih obitelji bila je i obitelj Jače Vlačića iz Blaza, jednog od najvećeg boema i bonvivana s ovih prostora. Tom je prigodom gošća bila i Jačina praunuka Diana Čerenšek, flautistica koja je baš za tu prigodu skladala i izvela kompoziciju posvećenu Blazu. Kao vlasnici mlinova na Blazu, ova je hrvatska obitelj, pod pritiskom fašizma 30-ih godina prošlog stoljeća morala napustiti imanje i emigrirati u Zagreb. Inače, Jače nije bio poznat kao boem i bonvivan samo na ovim prostorima. Kad sam na već zadnjim godinama studija igrao nogomet za nižerazredne zagrebačke klubove, u gostionicama na zagrebačkoj periferiji, po Kustošiji, Vrapču, Stenjevcu, ali i na Trešnjevci, uz šank sam često susretao one nešto starije gemištaše koji su se još uvijek sjećali Jačinih zagrebačkih boemskih dana. od njih sam čuo priču kako je Jače dolaskom u Zagreb obitelj nastanio u prestižnom hotelu Palace na zagrebačkom Zrinjevcu, rekavši majci kako je s novcima dobivenih od prodaje imanja, a koje je veći dio u međuvremenu uspio potrošiti, kupio hotel i kako je hotel njihov. Jačina je majka živjela u uvjerenju da je hotel njihov i ponašali su se kao svoji na svome, sve dok im pravi vlasnik hotela nakon nekog vremena nije rekao da trebaju iseliti jer Jače ne plaća račune. Stariji Puležani znaju Jaču i po tome što je po Giardinima često pjevao: "Druže Tito Josip Broz, Jače ti je goja i bos". Stoga su ga prigodom svakog Titovog posjeta imali pod kontrolom. Prošle godine govorio sam o rakljanskom rodu Mirković iz kojeg potječe Mijo Mirković/Mate Balota, a gošća je bila njegova unuka Nada Mirković koja je govorila o svojim sjećanjima na djeda. Ove ću godine govoriti o rakljanskom rodu Percan, rodu od kojeg potječu moja oba roditelja. Vjerujem da će biti zanimljivo jer će posjetitelji na predavanju moći virtualnim prikazima vidjeti kako je Rakalj izgledao na početku 19. stoljeća. Ako bog da, i ako me Livio bude zvao i idućih godina, i drugi će rakljanski rodovi doći na red.

- Kao i većina Rakljana, i vaš je otac bio pomorac, a to je, kako ste mi rekli, bila i vaša velika želja.

- Kad se nakon osnovne škole trebalo odlučiti kamo dalje, sjećam se da je otac rekao: "Ako sam ja tuka more, ti nećeš". Ipak, i nakon završetka studija ostala mi je želja za pomoračkim životom pa sam se uz pomoć oca početkom 80-ih uspio ukrcati na grčki brod "Konkar Doris", izgrađen u Uljaniku. U tih godinu dana moga pomoračkog staža, u olujama Biskajskog zaljeva i Azorskih otoka, u 30-ak dana dugoj plovidbi Pacifikom uspio sam shvatiti da je otac bio u pravu. To je kruh, ne sa sedam, već s više kora. Osim što sam se djeci volio hvaliti da sam dvaput oplovio svijet, iskustvo života na brodu dobro mi je došlo kada sam se nakon toga zaposlio u Uljaniku kao dizajner brodskih nastambi.

- Kakvo je nakon djetinjstva u Raklju, bilo odrastanje u Puli?

- Nakon idiličnog ranog djetinjstva provedenog u Raklju, nije bilo lako odrastanje u tadašnjoj Ribarskoj ulici u pulskom starom gradu. Dječaku pristiglom sa sela nije se bilo lako snaći u okruženju starijih starosjedilaca, s kojima su razgovori započinjali i završavali s: "Ne razumi po rvacki". Dugo mi je trebalo da spoznam da je to bilo njihovo jedino oružje u borbi protiv neke njima nepoznate i različite kulture koju nisu željeli prihvatiti. U okruženju staroga grada često sam nailazio i na prve posjete bivših vlasnika koji su u egzodusu napustili Pulu. Suosjećao sam s njima kada bi uplakani ljubili pragove na portunima svojih bivših domova. Od tada počinje moje zanimanje za povijest okruženja u kojem živim. Ne samo za građevine, ulice i trgove što je svojstveno arhitektima, već i za osobe koje su povezane s tim građevinama. Nije bilo lako naći svoje mjesto i ne krenuti krivim putem u okruženju starog grada. Srećom, baš je za tih 60-ih godina izgrađeno igralište uz školu 'Moša Pijade' na kojem sam provodio djetinjstvo. Tu je uz braću Urošević, Livija Jehnića… neprikosnoveni autoritet bio Sergio Scorija koji je u juniorima Tehnomonta započinjao svoju blistavu nogometnu karijeru. Ponekad sam mu na putu do gradskog stadiona nosio torbu sa sportskom opremom. Budući da je za nas nešto mlađe igralište bilo često zauzeto, koristili smo livadu uz crkvicu Sv. Marije Formoze. Stoga sam ponosan što sam imao prigodu s arheologom Željkom Ujčićem, kao suradnik Arheološkog muzeja, biti autor idejnog rješenja po kojem je započela izvedba arheološkog parka uz tu ranokršćansku crkvicu.

- Koje ste još terene koristili za nogomet?

- Ponekad smo koristili i travnate površine na području današnjeg Parka grada Graza po kojima se nije smjelo gaziti. Bile su pomno čuvane od tadašnjih gradskih redara, guardio de radičo , kako smo ih tada zvali. Mislim da moja generacija iz starog grada upravo od njih ima najveće traume. Još i danas mi se čini da nisu imali radno vrijeme jer su nas lovili i danju i noću. Teško im je bilo uteći jer su uza se imali i bicikl pa je nakon po njega uspješne potjere slijedilo privođenje roditeljima koji bi plaćali ne baš male kazne.

- Koliko se Pula promijenila i koliko se mijenja?

- Pula se jako mijenja. Nestaju neke poznate vizure i mjesta memorije našega djetinjstva. S tim se promjenama mijenjaju i ljudi. Mentalitet apartmanskog naselja zahvatio je Pulu pomiješan s 'pizza cut' identitetom, izraženijim i jačim nego u većini gradova na jadranskoj obali. Baš zbog toga trudim se pronaći neke tragove identiteta i kontinuiteta koje naš grad ipak ima. Upravo se kroz događanja u pulskom nogometu, kao u malo kojoj aktivnosti i području, dade iščitati tračak tog identiteta i kontinuiteta. Ipak, Pula još uvijek ima neki svoj poseban, neodoljiv šarm. Kako se ne oraspoložiti kada moj prijatelj majstor Himzo poviče na svoje jarane "Aj, vražja vas je makina ovamo dopeljala".

Uljanik je srušen - iznutra!

Uz predugu agoniju i način na koji je nestajalo brodogradilište Uljanik, Anton Percan kaže da nije od onih koji krivce za ovo što se dogodilo Uljaniku traže izvan Uljanikovog zida.

- Nakon gotovo cijelog radnog staža provedenog u Uljaniku, dajem si za pravo reći kako su za ovo što se dogodilo Uljaniku kumovalo neznanje, bahatost i prepotentnost koje je već duže vrijeme vladalo unutar Uljanika. Zaslužni su za to nekad skromni radnički i seljački sinovi koji su nakon što im je netko rekao da su menadžeri, navukli skupa odijela s kravatama živopisnih boja i obuli lakirane postole, a nakon što je krenulo po zlu brže bolje obukli što ležerniju, casual odjeću. Na Uljanik se isključivo gleda s njegove vanjske strane pa imam želju, kada se donekle smanje emocije, kao moj oproštaj od Uljanika, ne optužujući nikoga, prikazati moj doživljaj Uljanika s njegove prave, unutarnje strane ograde. Slijedeći mjesec, u rujnu, steći ću uvjete za punu mirovnu. Oduvijek sam bio kritičan prema ljudima koji su s godinama, kako stare, sve aktivniji i ambiciozniji. Stoga ću sve više vremena provoditi tamo spod mi Raklja sela u ribolovu u Raškom kanalu, jer najveća riba koju se svake godine nadam uloviti, znam da još uvijek čeka na mene, zaključuje Percan poetski.

Nikad nisam propustio utakmicu "Istre"

Otkad znam za sebe, ukoliko sam bio u Puli, nisam propustio ni jednu utakmicu NK "Istre"'. Kao malo gdje, posebice kada u ljetnim mjesecima šećem gradom i ne sretnem nekog poznatog, na pulskom se stadionu mogu sresti poznata lica. Puno njih, kao i ja, ima želju otputovati tamo negdje do Malte, Luksemburga… na prvu 'Istrinu' utakmicu u nekom europskom natjecanju, optimistički govori Anton Percan, autor vrijedne knjige "Nogomet u Puli".