Pregled dana

subota 04.11.2023.

Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek / Glas Istre)
Kolumna
PIŠE ROBERT MATTEONI

MetroPola: Učitelji, predmet, odnos i škole života

Nekad nam je život bio drugačiji, i u Puli da. Tamo 1960/70-tih dok je moja generacija ulazila u prva osvješćivanja svijeta oko nas, bilo je nekih ljudi koji ti iz djetinjstva ostanu u posebnom sjećanju. U to vrijeme injekcije su bile servirane i kod kuće. U mojem kvartu, recimo starog sajma automobila i Koparskog naselja, ordinirao je šjor Nino (Di Capua), bolničar koji je bio besprijekornog strpljenja kada smo mi klinci tulili i prije nego je namjestio injekciju. Vremenom bi te opustio nekom pričicom, nasmijao bi i »cik«, prođe ubod. Malo kad odrasteš, pa čekaš, recimo, pismo svoga djeda iz drugog grada, ili da ti za rođendan šalje poklon, osobito se raduješ dolasku poštara. U mojoj ulici, Rakovčevoj, svakodnevno, precizne satnice, po suncu, vjetru, kiši, taj šjor bi dolazio uvijek, ali baš uvijek nasmijan. Ciao piči, ciao klinci, pružio bi karamelu, mali slatki luksuz doba i probirao poštu. Ah, ti Robi sigurno čekaš ovo, podgrijavao bi moje očekivanja paketa kojeg je djed, uz obvezni pečat(njak) slao za rođendan, Novu godinu… Ej, šjor Nefat, come sta… Kako ste, pitao sam i već u tinejdžerskoj dobi kada se primjećivalo da teret radnog staža pomalo iskazuje svoje tragove na omiljenom poštinu. No, stari Nefat (jer ima nastavak…) uvijek bi zadržao osmijeh na licu, odavao raspoloženje i kad bismo popričali kako je na nogometu, znao bi se posebno raspričati. Bio je golman, iako nizak rastom, kazivali su svjedoci vremena da je letio kao šajeta s jednog na drugi kraj gola.

Sparich on the kusinich
Recepti
gastro specijal subotom

Škola kuhanja by The Outlaw Chef: Sparich on the kusinich

Upravo sam se vratio s puta. Bio sam na jednom mjestu u jednoj zemlji, ne tako daleko, a opet niti tako blizu "Lijepoj našoj", budući da sam morao potpisati izjavu da ne smijem ništa prenositi glede eventa i ostalih "bla, bla, bla" stvari, što ću kao profesionalac i poštivati. Ali ne mogu se oteti dojmu tog mjesta, stvari koje sam vidio ovdje i na TV-u, u filmovima, u dokumentarcima... a to su velike slike i fotografije predaka koje često vise na zidovima povećih kuća i manjih dvoraca … Zapitao sam se u sebi jesu li te slike tamo slučajno, dekoracije radi, poštivanja nekakvog društvenog statusa koji je vezan za pretke … kad malo promislim ne bih rekao… odmah sam se sjetio riječi u Bibliji koje idu nekako ovako: "poštuj svoje roditelje da ti bolje na ovom svijetu bude" pa sam se sjetio i spominjanja u knjizi "Put samuraja" bushida za te ratnike bez granica koji su također uz poštivanje smrti poštovali i svoje pretke, isto su to radili prije dvije tisuće godina i imućni građani antičkog rimskog carstva koji su umjesto slika imali kipove svojih pokojnih očeva, djedova, majki… Da li kroz ta sjećanja i odavanja poštovanja precima leži nekakva moć koja nas, dok smo na ovom materijalnom svijetu, čini zbrinutima i moćnima … moguće je, ne znam, mene su te velike slike i fotografije njihovih predaka podsjetile na moje pretke i kako sam ih olako zadnjih godina postojanja zaokupljen svojim "svakodnevnim i cjeloživotnim stvarima" sasvim uspješno zaboravio. I dok ih se prisjećam uz njihova zaboravljena lica i glasove, pristižu mi i druga ugodna sjećanja iz djetinjstva kao što su cjelodnevna igra, ronjenje i ribolov po Fažanskoj i Valbandonskoj obali… tamo gdje se danas nalazi turistički kamp nekad je bila borova šumica i veliko polje žita, a odmah do žitnog polja morska obala od bijelih kamenih škrila s nekoliko manjih pješčanih plaža … koliko li smo dobre ribe tamo lovili… a vrijeme smo mjerili koliko je prstiju sunce udaljeno od otoka Veli Brijun iza kojeg bi zatim zašlo na drugu stranu horizonta i kroz crvenilo boja uvelo sve u crnu boju iz koje bi se kasnije opet iz crvenila, ali iz pravca gdje se nalazi gradić Vodnjan, uvelo lokalni svijet u plavkasti novi dan…. Tu smo lovili dosta riba, istina sve su bile nekako manje ali nama su se onda činile velikima … predvečer bi nosili te ribe našim nonama koje bi ih onda frigale u padeli za večeru. Kada bi sunce bilo prst i pol iznad otoka Veli Brijun, bilo bi vrijeme za odjuriti kući kod none na večeru … bilo bi to oko 19.30 predvečer… tako sam se i sjetio ribe šparić… ribe koju godinama nisam vidio, koja je sasvim nestala iz naših ribarnica a tako je ukusna frigana na padelu … pa sam se tako poželio i zainatio "okrenuvši nebo i zemlju" da bih nabavio nekako tog malog šparića i tragom ovih uspomena napravio ovo jelo… Ovim jelom je štujem i sjećam se svojih predaka… Pokušajte ga napraviti i vi, nek' u vama pobudi sjetu i sjećanja na "vaše stare" … dobar vam tek … I budite imućni i uspješni i dugo živite … Živili!