Nekad nam je život bio drugačiji, i u Puli da. Tamo 1960/70-tih dok je moja generacija ulazila u prva osvješćivanja svijeta oko nas, bilo je nekih ljudi koji ti iz djetinjstva ostanu u posebnom sjećanju. U to vrijeme injekcije su bile servirane i kod kuće. U mojem kvartu, recimo starog sajma automobila i Koparskog naselja, ordinirao je šjor Nino (Di Capua), bolničar koji je bio besprijekornog strpljenja kada smo mi klinci tulili i prije nego je namjestio injekciju. Vremenom bi te opustio nekom pričicom, nasmijao bi i "cik", prođe ubod. Malo kad odrasteš, pa čekaš, recimo, pismo svoga djeda iz drugog grada, ili da ti za rođendan šalje poklon, osobito se raduješ dolasku poštara.

U mojoj ulici, Rakovčevoj, svakodnevno, precizne satnice, po suncu, vjetru, kiši, taj šjor bi dolazio uvijek, ali baš uvijek nasmijan. Ciao piči, ciao klinci, pružio bi karamelu, mali slatki luksuz doba i probirao poštu. Ah, ti Robi sigurno čekaš ovo, podgrijavao bi moje očekivanja paketa kojeg je djed, uz obvezni pečat(njak) slao za rođendan, Novu godinu… Ej, šjor Nefat, come sta… Kako ste, pitao sam i već u tinejdžerskoj dobi kada se primjećivalo da teret radnog staža pomalo iskazuje svoje tragove na omiljenom poštinu. No, stari Nefat (jer ima nastavak…) uvijek bi zadržao osmijeh na licu, odavao raspoloženje i kad bismo popričali kako je na nogometu, znao bi se posebno raspričati. Bio je golman, iako nizak rastom, kazivali su svjedoci vremena da je letio kao šajeta s jednog na drugi kraj gola.

Kad sam postao "petaš" u Gimnaziji, na prvom satu fizike, mojoj tihoj školskoj muci još iz osnovne, upoznali smo i Alda Nefata. Pratio ga je glas strogog i zahtjevnog profesora, što je bilo dovoljno da oživi muka koju sam bio napokon apsolvirao u Neven Kircu. U osnovnoj Krsto Fažo je isto imao odjek nezgodnog, ali zapravo bio je dobročudan. Poslao me na produžnu u 7. razredu, iako nisam imao keca (dvojku), a nije mi htio dati objašnjenje. Nisam se usudio ni pitati.

Onda me nakon dva od predviđenih 10 dana pozvao u kabinet i kazao, zaokružit ću ti 3 jer najmanje toliko znaš, ali sam ti htio pokazati da uz malo više rada fizika može postati zanimljiva i lakša. Oslobodio me daljnjih osam dana. Očito mi je htio dati lekciju kako je logičnije ojačati trud i podignuti razinu znanja i onog što te u prvom startu kao ne zanima. Ta lekcija mi je dobro došla u Gimnaziji kod Alda Nefata. Ostao sam prosjek, ali dobar prosjek u fizici, i ubrzo prevladao stereotip muku u savladavanju tog predmeta.

Prije par dana sa sjetom sam primijetio da je profesor Aldo Nefat preminuo. Ima nešto više od godinu dana da me iznenađujuće nazvao. Bio je u mirovini i komentirali smo neke teme iz ove kolumne, prisjetili se njegovog starog, meni omiljenog poštara. Osjetio sam veliki respekt prema profi. Bio je jedan od brojnih naših učitelja u 12 godina đačkog doba, old school generacije, različitih metoda u odnosu na danas, zahtjevnih, ali u konačnici, barem se meni tako čini, pravednih.

Gledajući iz današnjeg starijeg kuta, samo se potvrđuje ono što se već i prije kojeg desetljeća naziralo. Svi ti učitelji i profesori, učiteljice i profesorice, učili su nas predmetu kojeg su predavali, ukazivali na odnose i ponašanja kakva su poželjna, iznimno su utjecali na naše doživljaje života u dobi kada još ništa ne razumijemo (osnovci) ili smo mislili da smo najpametniji na svijetu (srednja).

Prolazeći Radničkom ulicom i vizurom Male Škole iznova se prisjetim kad smo bili prvašići u Neven Kircu. Mala Škola bila je prva hrvatska pučka škola u Puli. Od 1898. Škola Družbe Sv. Ćirila i Metoda otvorena je zaslugom dr Matka Laginje. Njena je povijest, danas znamo, veličanstvena i prava je šteta ako se trošna građevina 125 godina starosti ne uredi kako priliči njenom značaju, a koju simbolizira rečenica u listu Naša sloga o otvorenju: "Granula je zora bolje budućnosti za hrvatski narod u Puli". Škola je za vrijeme talijanske okupacije bila zatvorena, a nakon Drugog svjetskog rata u redu događanja (1951. nastala je OŠ Neven Kirac) otvorena za prvašiće do 2004. kada je zbog sigurnosti zatvorena. Tako se škola odvijala u zgradi današnje OŠ Šijana, koja je u međuvremenu doživjela nadogradnje. Prije 12 godina uz stražnje krilo dobilo se prostore produženog boravka, kuhinja i blagovaonica, kabineti informatike i kemije. Dvorana je već prije izgrađena. Nekada smo fizički odgoj odrađivali u suterenu, u društvenom prostoru gdje se uz priredbe održavalo i nezaboravne nam čajanke. Ah, vremena drugog svijeta. U kojem smo bili ponosni na brojne sportaše iz škole, prvi među njima Mate Parlov, kasnije Stipe Drviš, atletičarka Nevena Lenđel koja je postala i pedagog u školi, brojni nogometaši Istre, rukometaši i rukometašice…

Bilo nam je prekrasno u današnjoj "Šijani", što smo, naravno, postali najsvjesniji kad smo odrađivali osmi razred i učitelji nas drugačije tretirali. Znali su da smo odrasli, da idemo na višu razinu. Ostale su poveznice kroz život, u mom fahu posebno s profesorom tjelesnog Zlatkom Homokijem. Nekad sjajan atletičar, iz sportske familije (braća u tenisu, rukometu), imao je i ključnu ulogu u mom odabiru profesionalnog poziva još od vremena kada smo u Neven Kircu organizirali prvu školsku olimpijadu na području Hrvatske. Odredio me za predsjednika Školskog sportskog društva Sloboda, nagovorio da odem na Radio Pulu kod Branislava Mihajlovića da pričam o tome, i tu se dogodio klik. Homoki je kasnije bio u SFK-i, Domu mladosti, i kad god ga sretnem u njegovim danima mirovine, nezaobilazno se vratimo u vrijeme (i) osnovnog obrazovanja i učenju prvih životnih lekcija.

Svatko od vas ima svoju "školsku priču" i doživljaje, iskustva, pozitivna i negativna u procesu koji je bio iznimno važan u određivanju naše osobnosti i pogleda na život. Moguće sam subjektivan, ali i u razgovorima s drugima, pogotovo iz iskustava roditeljskih, gdje god s unucima, čuje se kako ti procesi škole više nisu isti. Ne zato što škole ne streme biti istog traga, nego zato što je život drugačiji i nameće se školama. Generacije su do ovog milenija imale drugi pristup. Učitelji su bili zakon, autoritet, svaki sa svojom osobnošću, ali okvirnim pristupom zahtjevnosti, prenošenja znanja i očekivanja napredovanja. Na svoj način svaki je učio životu i pripremao nas za ono što nas dalje čeka. Bilo je i pedagoških mjera koje bi danas izazvale skandal, parlamentarne istrage, reakcije pravobranitelja, svekolikih udruga za zaštitu nečega, medijske trakavice. Pokoja "vruća" po uhu kad je trebalo, čvegeri kao poziv na fokus, kečevi za neznanja, ali i folirancije, neopravdani sati kada bi te izbacili jer nisi imao urednu kutu i papuče. Ili malo šarf verzija kada se ulazilo u školu pred zvono u osam, a direktor motri tko nije podšišan i samo te izdvoji i pozdravi uz glasnu poruku »vidimo se sutra, da si uredniji«. Je, možda to much ali, kad se steklo neke navike i pravila ponašanja, ostala su, i bilo je lakše kasnije opuštati kako se "starilo" i sazrijevalo.

Danas profesori i nastavnici kao da ne mogu postati okvira "old school" učitelja. Ne daju im pravila obrazovanja, ne daju im primanja, ne daje im sustav (ne) vrijednosti koji obezvrjeđuje njihov autoritet, kao da nema ni pravih motivacija. I da, roditelji su se nametnuli kao supervizori. Oni diktiraju što i kako vrijedi za njihovu djecu, oni nameću očekivanja ocjena, oni prozivaju jer su danas uvijek krivi učitelji, a (gotovo) nikad učenici. Je, svijet je drugačiji, ali ako nastavimo podrivati učiteljske autoritete, ne samo da neće djeca imati pravilnije obrazovanje i odrastanje. Ona neće imati više ni učitelje. Nedostaje ih na sve strane, iz nekih predmeta ne možete ih dobiti ni za "lijek". Kakva tuga za obrazovanje, pogotovo za perspektivu djece koja stvaraju sliku o svijetu od najranijih dana, onako kako je predstavljaju stariji. Djeca su samo ogledalo roditelja, potom učitelja i društva.

Sport? Ista priča, još i gora. Učitelja je sve manje, jer treneri u sportu, pogotovo s djecom, trpe još veći presing-torturu roditelja i onih koji sa strane sve znaju i predbacuju. I ostaju po strani. Treneri djece i mladeži su super važni za njihovo odrastanje. Dopustite im da postanu vjerodostojni učitelji. Treba im vremena, kao i nekada old school učiteljima. I povjerenja. Školuju se da bi djeci bili vjerodostojni u prenošenju znanja. I da bi im jednog dana, kad odrastu, uvijek ostali u dragom sjećanju, kako god epilozi "karijera" išli. Ključno je naučiti se životu.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast