Svaka od grana alpinizma ima svoje gušte i teško mi je izdvojiti u kojoj najviše uživam. Najviše uživam kada uspijem provesti cijeli dan u prirodi. Od ranog jutra do sumraka. I tako bi mogla iz dana u dan, kaže Darija

Nakon što je još 2007. godine organizirana prva hrvatska ženska himalajska ekspedicija na 8.201 metra visok Cho Oyu, na čiji se vrh popelo pet djevojaka, bio je to znak da su spremne i za više. Motiv za uspon na najviši vrh svijeta, 8.850 metara visok Mount Everest bio je tu. Prije deset godina, točnije 24. ožujka 2009. godine započela je iznimno uspješna druga ženska Himalajska alpinistička ekspedicija s ciljem osvajanja najvišeg vrha svijeta. Razgovarajući s Darijom Bostijančić iz Matulja prisjećamo se tih vjerojatno najuspješnijih dana hrvatskog ženskog alpinizma.

- Za nešto manje od tri mjeseca, točnije 19. svibnja bit će točno deset godina od kada si sa sestrom stala na vrh najviše planine na svijetu, na Mount Everest. Spremaš li se obilježiti taj dan?

- Nisam o tome razmišljala. Nekako se ne vežem za datume i obljetnice. Kada negdje naletim na neku fotografiju visokih planina, prođe mi kroz glavu misao „pa nama je ove godine obljetnica uspona na Everest“. Tako da će to najvjerojatnije biti uobičajen dan. Ako pada u nedjelju, vjerojatno ćemo biti negdje u prirodi.

Znale smo se sestra i ja pitati što bi mogle za 10 godina Everesta, a onda skužimo bez obzira na datum i godinu, svaki slobodan trenutak nam je jednako važan i ispunjen kao da je baš tada neka obljetnica. Volimo odlaske u planine, pogotovo kada možemo otići zajedno.

Aklimatizacija

- U Himalaji se uglavnom penje u proljetnom ili jesenskom periodu kada nema monsuna. Logistika i dinamika penjanja na visoke planine, naročito one više od 8.000 nadmorske visine posebna su priča. Kakav je osjećaj stati sa sestrom na najvišu točku ove planete?

- Uspon na sam vrh planira se u periodu kada je najstabilnije vrijeme tako da je i naš završni uspon bio predviđen za drugu polovicu svibnja. Brojni su faktori koji se moraju posložiti da bi se uopće krenulo u juriš na vrh, tako da se točan datum uspona usklađuje sa trenutnim okolnostima. Kod penjanja na visoke planine najvažniji je proces aklimatizacije. Tu zaista treba imati strpljenja i dati organizmu dovoljno vremena da se prilagodi na uvjete i opterećenja koja ga čekaju na visinama iznad 7.000 metara. To obično traje oko 3 - 4 tjedna. Tako je to izgledalo i na Everestu. To je ujedno i period kad se postavljaju visinski logori i sva oprema za završni uspon, ali i odlična prilika da se članovi ekspedicije međusobno što bolje upoznaju u uvjetima koje ne možemo imati doma na zajedničkim treninzima. Cijeli taj period odvija se pod budnim okom šerpa s kojima postavljamo visinske logore i boravimo sa njima na visini, doktorice koja nas svakodnevno pregledava i vođe ekspedicije. S obzirom da je naša ekspedicija imala 11 članica, a za pet članica se mogao omogućiti završni uspon, na kraju aklimatizacije, šerpe, doktorica i vođa ekspedicije dali su svoje mišljenje o svakoj članici, odnosno izabrali su članice za uspon na vrh. Iris i ja smo tako dobile priliku biti u prvoj skupini, dok su u drugoj skupini bile Milena Šijan, Vedrana Simičević i Ena Vrbek. Penjati se sa sestrom je divno iskustvo. Pogotovo za nas dvije, jer smo zaista jako povezane. Toliko se dobro poznajemo da u nekim trenucima ne trebamo ništa reći jedna drugoj, već sam pogled sve govori. U trenucima kad smo umorni svi smo poprilično razdražljivi i tada obično znamo eksplodirati puno ranije prema nekoj bliskoj osobi, nego prema nekome koga ne poznajemo toliko dobro. Obično se prema neznancima znamo suzdržati. (Razgovarao Enes SEFERAGIĆ - ENKI)

Povezane vijesti

• STIPE BOŽIĆ: Materijalna dobra nisu ono što vodi svijet naprijed, nego ljudski duh
• PULJANKA SANDA MERKLER pokorila je tri najviša svjetska vrha. Sada se sprema za POHOD NA VRH SVIJETA
• ROVINJSKI PENJAČI ISPENJALI SVOJ NAJVIŠI PLANINARSKI IZAZOV "Svaki put kad podignem pogled da vidim gdje smo, vidim samo nebo, nebo i nigdje kraja nebu…"