LEONARDA PJEVA KAO ANĐEO: Glazba je njen prozor u svijet

Leonarda Budija (D. MEMEDOVIĆ)

Mi smo zadovoljni što joj je glazba ispunila život. S obzirom na ograničene mogućnosti koje ima Leonarda osnovni cilj nas kao roditelja je podržati je u onome što ona radi izvrsno. Ne pokazujemo svaki dan ono što ona ne može, nego ono što može. Mi smo vidjeli da se ona nikad s ničim neće baviti osim sa glazbom. I to smo prihvatili. Pokazuje se da je to njezin prozor u svijet, kaže majka Mirsada Budija

Kada ti Bog na jednoj strani nešto oduzme, nerijetko te na drugoj obilato daruje. Čini mi se da je upravo tako bilo i s Leonardom Budijom, 24-godišnjom djevojkom iz Fažane. Neka su joj vrata zatvorena zbog zdravstvenog statusa, ali zato je obdarena prekrasnim glasom koji je njen put realizacije. Glas je njen prozor u svijet, kaže mama Mirsada. Premda rođena s cerebralnom paralizom, propjevala je prije nego što je počela i govoriti. Pjeva cijeli život, a njen specifičan glas, danas već značajno školovan i izraz prepun emocije, užitak je slušati. Na nastupima redovito dopire do srca publike.

Pjevala još u vrtiću

Leonarda pohađa treći razred srednje glazbene škole u Puli, smjer solo pjevanje nakon što je završila srednju Ekonomsku školu. Još u najranijoj dobi prepoznate su njene sposobnosti, veli mama.

- Imali smo jako puno sreće od samog početka. Već od njenih 10 mjeseci starosti bila je uključena u Dnevni centar za rehabilitaciju gdje se timski provodila terapiju i potpora njenog razvoja. Ona je već u vrtićkoj grupi pjevala dječje uspavanke. Kada bi kazeta završila onda bi Leonarda nastavila pjevati, prisjeća se mama i nastavlja.

Podrška se nastavila i u Osnovnoj školi Monte Zaro. Njen kapacitet prepoznale su učiteljica-razrednica Marina Diković i profesorica glazbenog Tanja Uležić. Njezina učiteljica-razrednica je bila drugi dio obitelji, poticala je u svim segmentima njenog razvoja. Leonarda je zatim završila osnovnu glazbenu školu smjer harmonika. A nakon toga i srednju ekonomsku školu.

- Sada sam treća godina glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova smjer solo pjevanje, učim operno pjevanje. Vježbe disanja, pravilno postavljanje tona kroz grlo i glasnice. Moja mentorica je profesorica Marijana Prohaska. U školi imam i ostale predmete u kojima mi pomaže asistentica Srđana Đokić koja je završila glazbenu akademiju u Puli, pripovijeda nam Leonarda, a mama dodaje.

- Asistentica je božji dar, jer osim što ima glazbenu edukaciju, prava je potpora Leonardi. Istih su godina i imaju kvalitetan odnos, a to je da ne radi umjesto nje ono što Leonarda može. Srđana je od velike pomoći u nastavi pomaže u vođenju zabilješki, jer ju kod cerebralne paralize problem fina motorika ruku percepcija crtovlja, složenost zadataka pa su neke stvari nemoguće. U srednjoj glazbenoj školi jako je puno individualne nastave. To je potpuno različito školovanje od onog kojeg susrećemo u ostalim srednjim školama. U razredu nema puno učenika i velika je posvećenost profesora tom radu. A s druge strane učenik ne može izbjegavati svoje obaveze, nadovezuje se majka.

- Jako smo zadovoljni dobrom atmosferom u školi, lijepo je prihvaćaju. Našoj Leonardi školovanje u toj školi znači mnogo više nego ostalim učenicima. To nije samo školovanje. Za nju je to ispunjenje u svakom pogledu. Ostali učenici imaju i druge interese i polja na kojima se realiziraju, ističe mama.

U povodu 70. godišnjice postojanja škole koja se obilježava početkom travnja, Leonarda kaže da će nastupiti s dvije skladbe starih majstora. Jedna od njih je Fridriha Hendla, a druga će biti po izboru profesorice.

Snimila CD

Zadnjih devet godina s Leonardom radi i profesorica Ester Marin kod koje pjeva zabavnu glazbu. Razvija njezine mogućnosti i kapacitete glasa. Sve što rade na kraju godine snime na CD koji je svojevrsna retrospektiva i odraz proteklog rada. Tako je i krajem 2018. zgotovljen još jedan CD ovog puta s jazz pjesama raznih autora i izvođača. Naslov CD-a je otvorna pjesma All about that bass, a u nastavku je još 14 evergreena kao što je Life is a Cabaret, That's life, Happy, Maybe this time, Sunny…Ukratko užitak ju je slušati jer izvedeno je doista profesionalno. Mama dodaje kako njen glas na CD-u nije izmiksan ili preuređen već se može reći da je sve što se snimi u studiju live. Očito joj je glas dobio na intenzitetu, sve je nekako tečnije, kaže Mirsada.

Veli da ne prodaju CD-e nego isključivo poklanjaju dragim ljudima uz jedini uvjet da ih slušaju i u tome uživaju i da im kažu primjedbe. Do sada su bile samo pohvale i oduševljenje izvedenom glazbom, kaže ona i nastavlja.

- Kada smo prvi put došli kod profesorice Ester Marin na audiciju 2010. godine, nisam očekivala da će se one tako brzo naći s obzirom na Leonardin status osobe s invaliditetom. Kada sam se vratila za sat vremena profesorica mi je rekla: Da Leonarda zna pjevati, to znate. Da pjeva s emocijama, i to znate. Ali vam sigurno nitko nije rekao da joj nađete menadžera.

- I jeste li joj našli menadžera?

- Ima ona svoje menadžere?

- Jesu li to tata i mama?

- Da. Tako otprilike izgleda naš život. Mi smo joj roditelji, menadžeri, podrška, potpora, sve što treba. Ali sve to želimo zadržati na razini ljubavi prema glazbi. U momentu kada bi se to komercijaliziralo izgubili bi se pred naletom zahtjeva. Za sada bi bilo to za nju previše intenzivno i možda bi se izgubilo to što radi iz ljubavi. Kada moraš producirati određenu količinu radova u određeno vrijeme, to sigurno stvara određeni pritisak kod bilo kojeg umjetnika. Kada bi bili uvjereni da to pozitivno djeluje na nju upustili bi se i u to, skočili bi na glavu. Nama je važno da ona sebe ostvaruje kroz glazbu. Mi smo samo suprot koji vozi, čeka, ispraća i iskomunicira sve što treba.

Najviše voli rock

Leonarda kaže da najviše voli pjevati rock glazbu iz 70-tih, 80-tih i 90- tih godina. "Mislim da znam pjevati više od sto pjesama, note i riječi, kaže Leonarda, a mama dodaje.

- Profesorica je jednom prilikom rekla da bi to trebalo unovčiti, jer se stvorio takav fond pjesama koji bi bio dovoljan da se pokrije nekoliko sati pjevanja. Svaki puta se iznenadim jer uvijek čujem nešto novo, na hrvatskom, engleskom, talijanskom, španjolskom jeziku.

Do sada je imala brojne nastupe. Pjevala je s Tonijem Cetinskim u Centru za rehabilitaciju Veruda, s Damirom Urbanom, a na Festivalu jednakih mogućnosti u Zagrebu pjevala je s Ivanom Kindl. Nekoliko je puta nastupala i s Elis Lovrić. Najčešće je Elis pozove da bude njena gošća na humanitarnim koncertima. Gdje god je pozovu ona se vrlo rado odaziva, bila je na mnogim koncertima i priredbama. To je njen doprinos događaju.

Pitamo bi li se okušala na televizijskim natjecanjima za talente. Doznajemo da ju je profesorica Ester prijavila 2014. godine na The voice.

- Tamo sam išla na audiciju. Nisam prošla eliminacijski krug, na koji se prijavi više od dvije tisuću pjevača. Osjećala sam se čudno, iznenađeno, nisam znala što bih prvo pjevala. Ne znam da li oni čuju što im ja donosim kroz glas. To je za mene prenaporno. Neugodno mi je da me neko kritizira da sam falšala neki ton, kaže Leonarda.

Mama dodaje kako je sve to dobro organizirano, ali je za izvođače veliki košmar. Nije najvažnije da ti tamo dobro pjevaš, trebaš imati neke druge sposobnosti da bi se u tim okolnostima dobro snašao i pokazao što znaš. Nemaš istu poziciju. Mi smo ocijenili da je to previše konfuzno, iscrpljujuće, nama to nije potrebno. Sve je to ipak show, a nama to ne pruža zadovoljstvo. Na bilo kojem događanju pa makar bilo 20 ljudi u publici osjećaš se bolje nego na takvom jednom događanju. Tamo je kao na traci. Ono što na koncu vidimo na televiziji to je već sve u celofanu, pripovijedaju Mirsada i Leonarda.

Podrška obitelji

Ono što je važno reći za Leonardu Budija, jest to da ima pravu, zdravu podršku u obitelji. O tome smo razgovarali s mamom Mirsadom.

- Pošto imamo i starije dijete, jako davno smo shvatili da je viđenje roditelja što je za dijete bitno potpuno drugačije od viđenja tog djeteta. S obzirom na ograničene mogućnosti koje ima Leonarda osnovni naš cilj je podržati je u onome što ona radi izvrsno. Ne pokazujemo svaki dan ono što ona ne može, nego ono što može. Ona je završila i srednju ekonomsku školu gdje je bila jako dobro prihvaćena, imali smo dobru suradnju sa školom i stalno je bila prisutna ideja da će ona završiti tu školu, ali nju jedino glazba zanima. Mi smo vidjeli da se ona nikad s ničim neće baviti osim sa glazbom. I to smo prihvatili. Pokazuje se da je to njezin prozor u svijet. Nezamislivo nam je da je zatvoriš u neku kancelariju u kojoj će ona raditi na računalu osam sati, odrađivati nešto što ne želi. Od njenog rođenja i prihvaćanja situacije da imamo dijete s cerebralnom paralizom shvatili smo da je naš zadatak da budemo prisutni i da budemo uz nju da joj pomognemo tamo gdje joj možemo pomoći, ne da joj budemo uteg koji je vuče natrag s bolesnim ambicijama. Time bi je doveli u situaciju da se izgubi. To se obično tako i dogodi ako se insistira na nečemu za što dijete ne pokazuje interes nego formalno određuje, jer su roditelji tako htjeli. U tom su slučaju djeca cijeli život nesretna. Nisu ispunjeni. Sigurno je cilj da se možeš realizirati kroz posao, ali to nije prioritet. Da živimo u Rijeci ili Zagrebu gdje postoje velika kazališta i velike televizije ona bi sebe mogla realizirati kroz takav posao. Ali najprije moraš steći obrazovanje koje će ti dati legitimaciju. Tko je rekao da moraš raditi negdje osam sati. Važno je da radiš ono što znaš bez obzira kako izgledaš, bez obzira na tvoje sposobnosti, jesi li ti potpuno zdrav ili imaš neki zaostatak. Sve što je s jedne strane nedostatak, s druge strane je dar. To je jedna ravnoteža. Mi smo zadovoljni što je glazba kod nje ispunila život i otklonila sve nedostatke i manjkavosti koje su bile u startu. Kada vam netko kaže da vam dijete ima cerebralnu paralizu oko vas se prestane događati život. Moraš prvo prihvatiti tu činjenicu i skinuti osjećaj krivnje. Ne znaš što te čeka i bolje da ne znaš. Moraš shvatiti da nema uzmaka i treba staviti glave skupa. Sad smo tu i idemo dalje. Mi smo uz nju da je vozimo, čekamo, telefoniramo, a ona sve to sama odrađuje, zaključuje Mirsada Budija. (Jasna ORLIĆ)