Kod Parkinsonove bolesti pozitivan učinak imaju energični ritmovi, u klasičnoj glazbi to su Beethovenova 5., 9., ali i 7. simfonija, Mozartova "Eine kleine nachtmusik", Straussova "Tritsch Tratsch polka" kao i plesovi poput argentinskog tanga i kizombe. Pa i moderna glazba također može utjecati na stvaranje dopamina. Veličina i snaga glazbe i svih drugih vrsta umjetnosti upravo jeste da ''dodirne bez dodira'' pa time utječe i na naše zdravlje

Ovogodišnji međunarodni kazališni festival PUF imao je i jedan poseban događaj, jer je osim predstava prvi put održano predavanje i to na temu medicine i umjetnosti. Predavanje je održala prof. dr. sc. Srđana Telarović, spec. neurologije koja predaje na Katedri za neurologiju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a radi u Klinici za neurologiju u Kliničkom bolničkom centru u Zagrebu. Ova rođena Vukovarka prognaničke dane provela je u Istri koje se rado sjeća. Telarović je na predavanju govorila o liječenju Parkinsonove bolesti kao kronične progresivne neurodegenerativne bolesti koju karakterizira usporenost, ukočenost i tremor, a u kasnijem tijeku i nestabilnost. Telarović je govorila kako se posljedice te bolesti mogu olakšati, a spominjala je i terapiju umjetnošću, odnosno art terapiju kroz koju si bolesnici pomažu, primjerice slikanjem ili slušanjem glazbe i to ne samo kod Parkinsonove bolesti, nego i nekih drugih zdravstvenih smetnji.

- Da li se ta art terapija o kojoj ste govorili koristi zajedno s lijekovima ili umjesto njih?

- Cilj je svakog liječenja koliko je god moguće reducirati lijekove, odnosno racionalizirati njihovu primjenu, što naravno ovisi o bolesti i bolesniku, jer i prekomjerna uporaba lijekova može biti štetna. Uostalom, prvi postulat medicine kaže: ''Primarno ne štetiti''. Osim liječenjem lijekovima, i drugim se metodama nastoji djelovati na bolesti, odnosno u cjelini poboljšati zdravlje. Jedna od njih je i tzv. art terapija, odnosno liječenje umjetnošću. Kod Parkinsonove bolesti pacijenti, nažalost, moraju doživotno uzimati lijekove, ali primjenom art terapije i nekih drugih metoda, kao što je fizikalna terapija, redovita tjelovježba, šetnja i ostale tjelesne aktivnosti, zdrava i uravnotežena prehrana moguće je izbjeći neke lijekove ili barem smanjiti potrebu za višom dozom ili češćom primjenom lijeka, što u konačnici znači i manje potencijalnih nuspojava i interakcija s drugim lijekovima. Dok neke bolesti zahtijevaju medikamentno liječenje, postoje i stanja koja se mogu poboljšati samo art terapijom.

- Za koje bolesti biste ponajprije preporučili art terapiju?

- Moje uže područje djelovanja su bolesti poremećaja pokreta, u prvom redu Parkinsonova bolest, potom različite hiperkineze, odnosno nevoljni pokreti, kao što je tremor, distonija, nevoljni položaji ili ponavljanje nekih pokreta dijelova tijela ili cijelog tijela. S obzirom da je moj subspecijalistički interes upravo na tim bolestima, u svom svakodnevnom radu upravo i imam najviše doticaja s takvim pacijentima, kojima, uz ostalo preporučam i ovu vrstu terapije. Kad govorimo o drugim neurološkim bolestima, art terapija se koristi i nakon moždanog udara, u multiploj sklerozi, u epilepsijama, glavoboljama, demencijama, kao što je Alzheimerova i brojnim drugim bolestima. Također, važna je njezina uloga u liječenju nekih psihijatrijskih bolesti. Zapravo, nema bolesti koja se ne može dodatno, adjuvantno liječiti art terapijom, a i u zdravlju je to iznimno važno, jer nama je svima cilj prevencija. Preporuka je što intenzivnija integracija umjetnosti u svakodnevicu, što obogaćuje i poboljšava kvalitetu života u cjelini.

- Ako sam dobro shvatio, kod terapije glazbom radi se o tome da se osoba koja koristi tu glazbu kao vrstu pomoći u terapiji identificira s tom glazbom i da osjeti emocije? Je li moguće da nekom pomogne ta glazba ako je ne osjeća? Bi li onom tko ne osjeća klasičnu glazbu ta glazba pomogla?

- Na nekim podsvjesnim nivoima vjerojatno da. Osobi se određena glazba ne mora sviđati na prvo slušanje, ali ona može imati sposobnost da umiruje moždane valove, što naravno ne znači da ju trebate slušati ako vas to iritira, ne rezonira s vama ili ste jednostavno indiferentni. O ukusima nećemo raspravljati i kao što sam spominjala na predavanju, sve je to vrlo individualno i ovisi o osobi, zdravlju, bolesti i preferencijama te brojnim drugim čimbenicima - o dobu dana, o tome trebamo li biti aktivni ili se hoćemo smiriti i zaspati. U znanstvenim istraživanjima, primjenom objektivnih metoda vizualizacije mozga kao što su pozitronska emisijska tomografija, funkcionalna magnetska rezonancija, elektroencefalografija… dokazana je učinkovitost art terapije i to ne samo glazboterapije nego i drugih oblika umjetnosti, primjerice slikarstva, kiparstva, glume, pisanja… bilo da umjetnost akceptiramo-slušamo, gledamo, čitamo ili se pak sami kreativno umjetnički izražavamo. U konačnici, kao što ste spomenuli, najvažnije je postizanje dobre, pozitivne i ugodne emocije.

- Pomaže li i moderna glazba - rock, punk, metal, elektronika?

- Da, ukoliko kod osobe izaziva dobru emociju i osjećaj. Kad govorimo o Parkinsonovoj bolesti zna se da pozitivan učinak imaju energični ritmovi, u klasičnoj glazbi to su Beethovenova 5., 9., ali i 7. simfonija, Mozartova "Eine kleine nachtmusik", Straussova "Tritsch Tratsch polka", kao i plesovi poput argentinskog tanga i kizombe. Za očekivati je da bi energičnija glazba, pa tako i moderna glazba koju ste spomenuli također mogla utjecati na stvaranje dopamina i to je dobar poticaj da malo istražimo i učinke te vrste glazbe. Dosada se uglavnom istraživalo klasičnu glazbu, ali zašto ne i ovo drugo? Ja u svojim predavanjima uz navedenu glazbu, često spominjem i poznatu pjesmu grupe Queen ''Don't stop me now'' zbog ritma, ali i zbog poruke mojim bolesnicima, a i svima nama. Glazba je univerzalni jezik, a note su jedino pismo na svijetu koje je svugdje jednako. Veličina i snaga glazbe i svih drugih vrsta umjetnosti upravo jeste da ''dodirne bez dodira'' pa samim time može utjecati i na naše zdravlje.

- Kakva je uloga dopamina u Parkinsonovoj bolesti?

- U Parkinsonovoj bolesti nedostaje neuroprijenosnik dopamin koji se luči u dijelu mozga poznat kao crna jezgra (substantia nigra). Znamo što nedostaje u Parkinsonovoj bolesti, ali ne znamo zašto se to dešava. Pretpostavlja se da bolest s jedne strane nastaje interakcijom genskih čimbenika (što ne znači nužno da je nasljedna, ali neka sklonost kao toj neurodegeneraciji vjerojatno postoji) i nekih čimbenika okoliša. Bolest se klinički javlja nakon što neki ''otponac'' u nekom času potakne tu skrivenu neurodegeneraciju. Je li to stres, virus, bakterija, neki drugi uzročnik, trauma ili izloženost nekim toksinima o čemu se jako govori u Parkinsonovoj bolesti, još nije potpuno jasno. Neuroprijenosnik dopamin je jako bitan za pokret i kada njega nema pokreti su sve sporiji, što se zove bradikinezija, javlja se nekontrolirano drhtanje odnosno tremor i ukočenost, a pokreti su općenito slabijeg opsega što se zove hipokinezija i to su glavni motorički simptomi Parkinsonove bolesti. U farmakologiji bi bilo najlakše nadomjestiti nešto što nedostaje, ali nažalost dopamin kada bi ga dali u toj formi ne prolazi krvnu moždanu barijeru i ne ulazi u mozak. Zato dajemo tzv. prekursore-presupstance koje će se u mozgu pretvoriti u dopamin ili s druge strane sprječavamo razgradnju dopamina koji je već u mozgu. To su dva osnovna farmakološka principa za današnje liječenje Parkinsonove bolesti, s tim da bih uz lijekove spomenula i operativno liječenje, tj. duboku mozgovnu stimulaciju koja ne zamjenjuje lijekove, ali ih u velikoj mjeri smanjuje i postupak je koji je indiciran u manjem postotku bolesnika. Lijek se može davati i direktno u crijevo u formi gela putem jedne malene prijenosne pumpe, ili se daje injekcija pod kožu jednokratno ili kontinuirano. Poznato je i da je dopamin transmitor ugode i da manjkom dopamina dolazi do apatije ili depresije koja može biti jedan od prvih znakova Parkinsonove bolesti. Depresija je takozvani nemotorički simptom koji se može javiti i puno prije navedenih motoričkih simptoma Parkinsonove bolesti, a uz depresiju oboljeli često imaju oslabljen njuh, različite bolove, poremećaj spavanja, smetnje s mokrenjem i stolicom. Svi neurotransmitori u mozgu su povezani svojevrsnim mehanizmima povratne sprege i nastoji se kompenzirati manjak jednoga, jer je više njih involvirano u Parkinsonovoj bolesti, ali ključan je manjak upravo dopamina.

- Je li dopamin moguće proizvesti samostalno, vanjskim podražajima?

- On se prirodno luči u zdravom organizmu i za početak Parkinsonove bolesti je potrebno da propadne 70 posto svih dopaminergičkih neurona, što znači da imamo mehanizme kompenzacije i ''redundancije'', koristimo neke druge putove da to na neki način nadomjestimo i tek kada propadne velik dio tih dopaminskih neurona u mozgu onda se klinički manifestira Parkinsonova bolest. Mi koristimo danas dostupne lijekove i nastojimo detektirati i druge metode koje će spriječiti razgradnju i potaknuti stvaranje dopamina pa tako i ravnotežu sustava neuroprijenosnika, a sigurno je to i art terapija. Važnu ulogu ima i redovita tjelovježba, a pomoći će i namirnice koje imaju više dopamina. U svakoj bolesti je važna određena dijeta, primjerice, zna se da kad netko ima visok tlak ne smije uzimati hranu s puno soli. Prehrana i tjelovježba su dva osnovna postulata zdravog života. Fizička aktivnost ne mora biti neko intenzivno i zahtjevno bavljenje tjelovježbom, sve treba provoditi sukladno dobi i stanju, ali je važno da je svakodnevno. To su na primjer, redovna šetnja i vježbe razgibavanja i istezanja, koje može izvoditi svatko, makar i u ležećem položaju. Moram reći da mi je jako drago što sve više ljudi vozi bicikl, što je jako korisno i u ovoj bolesti. Hoću naglasiti koja je važnost ne samo lijekova nego i cjelokupnog stila života, pozitivnog razmišljanja i upražnjavanja svih ovih navedenih aktivnosti.

- Koliko kao neurologinja možete dati opis današnjeg društva? Koliko smo zdravi?

- Ne mogu govoriti o općoj populaciji jer k meni uglavnom dolaze već bolesni ljudi, ali i oni mogu biti jedan dosta reprezentativan uzorak i za sve ostalo. Meni je drago da se, generalno sve više osvještavamo o važnosti kretanja i zdravoj prehrani i o eliminaciji stresa, bez obzira na koji način netko to postiže. Netko će slušati glazbu, netko otići na brzu šetnju, netko će iscijepati drva, baviti se nekim hobijem. Također, sve više raste svijest o čimbenicima rizika za nastanak kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih bolesti, koje su ujedno i bolesti s visokom smrtnošću. Tomu pridonose i sve naše aktivnosti, medicinske, ali i nemedicinske, kao što je upravo i ovaj razgovor. Moždani udar je jedna od najčešćih bolesti u neurologiji, i važno je naglasiti da do njega dovode rizični čimbenici kao što su debljina, nekretanje, pušenje, pretjerana konzumacija alkohola, povišen krvni tlak, nezdrava prehrana, s tim u vezi šećerna bolest, povišene masnoće u krvi, negativne navike, stres… Toga smo sve više i više svjesni i to ohrabruje.

Dugo sam već u medicini i mogu reći da se životni vijek produžio, primjerice u hitnim ambulantama vidim sve više 90-godišnjaka, koji k nama dođu zbog bolesti, a razumljivo je da je dijelom bolest vezana i za sam fiziološki proces starenja. Tako recimo, ako netko u tim godinama dođe sa znacima parkinsonizma ili demencije, to se može pripisati senilnim promjenama vezanim za samo starenje, no ako se javi ranije, onda je to svakako patologija. Da završim optimistično, živimo sve duže, ali trebamo živjeti što kvalitetnije. Srećom, ima puno toga u prirodi i u nama samima što možemo prakticirati da si poboljšamo kvalitetu života.

- Neko ste vrijeme radili u Puli, pa me zanima čega se prvo sjetite kada netko spomene Pulu?

- Taj sam period provela u prognaništvu, što je jedno jako teško razdoblje, ali nastojim eliminirati sve ružno što je bilo. To je nekakav modus da iz prošlosti pokušamo pamtiti samo ono što je lijepo i ono što je manje lijepo vidjeti u nekom boljem svjetlu. Ono što ja pamtim u svojim istarskim sjećanjima (dio sam vremena osim u Puli provela i kraj Rovinja) jesu divni ljudi spremni pomoći, predivna priroda, predivna kuhinja… Sve što nam se loše desi u životu moramo gledati iz neke druge i bolje perspektive i iz toga izvući ono dobro. Da nije toga bilo, ne bih upoznala sve te divne ljude, puno dragih kolega od kojih sam puno naučila, jer to su bili počeci moje specijalizacije, a naučila sam i puno istarskog dijalekta i pripremati brojne istarske delicije. Za sve to osjećam veliku zahvalnost. To te sve obogati tako da ne mogu reći da mi je drago da se sve to desilo, ali kada već je, onda su emocije koje su vezane uz to svakako jako pozitivne. (Mladen RADIĆ)