O skokovima s pulskih stijena vam sve, u kratkom dahu, može ispričati 60-godišnji Puležan Zahirović Muhamed Mujo, koji je u svoje vrijeme, recimo to tako, jer danas ipak skače osjetno manje, bio jedan od onih atraktivnih skakača kakvi se dugo pamte. Bili su to redom, pripovijeda živahno ovaj samouki skakač, skokovi s terase starog restorana kod svjetionika na Verudeli i kanjona na Verudeli. U djetinjstvu je skakao "na baloti", odnosno plaži Baulota podno Crkve sv. Eufemije u Rovinju. Odonuda je, prisjeća se, prvi put i skočio s veće visine. Tada mu je, barem, tih pet metara izgledalo poprilično visoko i izazovno.
Kolikogod je skakao - uglavnom na rokoko, glavu i prijelom - nikada se nije povrijedio.
"Nikada se nisam ozlijedio. Bitna je tehnika. Recimo, ako s visine od 13 metara skačete u plićak od metra i deset centimetara na valove, onda morate znati da je svaki treći val najveći val. Nikada nisam dodirnuo dno", otkriva.
No to zlatno pravilo među skakačima turisti nisu znali, a rijetki su, prisjeća se, htjeli poslušati dobronamjeran savjet. Kao i danas, tako su i tada postojali oni koji bi se oglušili na upute nadležnih službi i onih s više iskustva da ne skaču u nepoznate dubine, pogotovo sa stijena i drugih mjesta koja nisu uređena za skakanje ili gdje je skakanje izričito zabranjeno. Nisu se, kaže Mujo, dali odgovoriti od skoka. Zato su on i njegova ekipa, nažalost, često svjedočili kobnim nesrećama.
"Nezgoda je uvijek bilo. Turist gleda tebe i brižan ode skočiti. Onda mu poslije vadi kamenje iz glave. Ljudi su se zaista ozbiljno ozljeđivali. Znali bi se razbiti k'o kante. Vidio sam svakakve nesreće", svjedoči Mujo.