Glasno, još više u sebi, u intimi svog doma, posve oslobođeni društvenih barijera, psovat će večeras nakon objave izbornih rezultata tisuće gubitnika diljem zemlje. Pogani jezik u punoj raskoši zamijenit će nametnutu dvodnevnu izbornu šutnju.

Dat će si oduška mnogi nesuđeni načelnici, gradonačelnici župani. Luzeri obaju spolova zasladit će gorčinu poraza vulgarnom verbalnom artiljerijom. Bit će tu kopulacija sa svim i svakim, s pobjednikovom majkom, sa srodnicima i životinjama, bogohulit će se, klevetati, vrijeđati.

Nastradat će i cijeli narod zbog većinskog izbora "neprijateljske" strane. Povezivat će ga sa stokom, ženskih spolnim organom, prizivati mu se kolektivno nestajanje. Vrijeđat će mu se kolektivna inteligencija, a neće izostati ni bogohuljenja. Jedino će, kao nemoćno suočavanje s elementarnom nepogodom, neokrznutom ostati nemilosrdna logika zbrojenih listića iz biračkih kutija.

Armije i armije ljudi slijedit će potom u psovanju svoje posrnule kandidate u mega hejterskom sudaru na mrežama, koje će se tonama mržnje puniti neuravnoteženim udarcima po tipkovnicama diljem neovisne i suverene države.

Ta prethodna višetjedna neizvjesnost, ta silna nada brojnih kandidatkinja i kandidata da će ovaj put, "sad ili nikad", postati važni i moćni, prekinut će prvi šok nedugo nakon 19 sati, a onda će im se natenane, kako iz sata u sat po zatvaraju glasačkih mjesta budu stizali rezultati izbornih povjerenstva, bol poraza isporučivati u fazama. Eventualni ulazak u lokalne parlamente bit će mala utjeha, osim onih koji su to kandidaturom jedino i htjeli, ne bi li bar malo podigli svoj ugled i utjecaj u matičnoj sredini. Još ako budu famozni jezičac na vagi u glasanju suprotstavljenih tabora, kud ćeš veće sreće. Na vidiku je konačno neka para.

Psovkom ili kletvom na sebe ili pobjednika pokušat će poraženi nadvladati nepremostivu provaliju između osobne ogromne ambicije i realnosti, između povrijeđene taštine i lažnog pozivanja na javno dobro. Ako budu te nesreće da ih nakon pobjede zlurado telefonom nazove neprijatelj, sada već izborni pobjednik, pače novi gazda u selu, pa ga stane još i zajebavati, paklenoj muci neće biti kraja. Bar ne do idućeg jutra. Ako i bude sna, bit će to noćna mora nakon koje će biti sretan ili sretna da su se uopće živi probudili jutro kasnije u svom oznojenom krevetu. A baš su na njemu sanjali svoj spasonosni životni uzlet. No, pišemo o psovanju.

Kurac, pička, govno, sisa

Ovisnost o psovkama, kletvama često se pravda pa "oplemenjuje" atraktivnim tezama popularne psihologije koje se sve učestalije kočopere u rubrikama life style, s "oslobađajućim" rezultatima. Ipak sebično usmjereno na "dobro" onoga koji psuje, posve zanemarujući i samo postojanje onog drugog kojem se psovkama i uvredama ponižava ličnost, tvrdi se tako da psovanje ublažava bol, da nas psovke čine jačima, da psovanje ne znači da ste glupi, da je psovanje divna psihoterapija (uz parole: psihijatar pomaže, ali je psovanje jeftinije), da se psovanjem osjećamo sigurnije...

Jedna inozemna psihologinja pita se: "Bi li, primjerice, film 'Vuk s s Wall Streeta' bio tako gledan da u filmu nema psovki?". Bi li moja malenkost jednako voljela Francija Blaškovića ili Ramba Amadeusa da ne sole svoj opus i satiru narodnim jezičnim blagom (recimo, Rambo u pjesmi "KPGS" čak 74 puta izgovara: kurac, pička, govno, sisa)? Odgovor se krije u kontekstu, odnosno njihovom umjetničkom, ali i hrabrom političkom djelovanju.

Dostupan je, kad već spominjemo kontekst upotrebe psovke, video zapis kada je, prekidajući "Beogradsko proleće 92.", Rambo izašao na scenu, uzeo mikrofon i kazao: "Dobro veče ! Ja sam bio prinuđen da predivnu Bebi Dol prekinem zato što program na televiziji ide do pola deset uživo. Ja imam dva minuta da se obratim naciji da kažem: dok mi sviramo da padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu nećemo da zabavljamo biračko tijelo. Jebem vam mater!"

Stari zavjet osudio psovače

Glumica Nina Violić veli u intervjuu prije tri mjeseca: "Da li psujem? Naravno da psujem. Psovka ima smisla. Psovka je iz raja izašla."

Eto nas u teološkim vodama. Predrag Matvejević u kultnom "Mediteranskom brevijaru" otkriva da je već Stari zavjet strogo osudio psovače (Lev. XXIV, 10). Grčki i rimski pisci, piše Matvejević, nisu ostavili u pisanu jeziku dovoljno dokaza o svome psovanju: ponešto se može naći u Aristofana ili Plauta. Po pompejskim grafitima, međutim, često se javlja, na vazama i vrčevima, glagol koji smjerno nazvasmo kopulativnim te možemo zaključiti da su tadašnje psovke bile slične današnjima.

Glagol psovati dolazi od riječi pas, a psuje se najvjerojatnije otkad postoji jezik.

- Okrutni Justinijanovi zakonici predviđali su smrtnu kaznu za blasfemiju. Ni Muhamed u Kuranu nije bio blaži (sura VII). Dante je u "Paklu" (III, 103-105), u času kad ignavi na Haronovoj splavi prelaze fatalni Stiks, zatekao sve vrste psovača i razvrstao ih: "I psovahu Boga, ljudsko pleme, i kraj i čas i roditelje svoje, i roda svog i svog začeća sjeme."

Matvejević je u svojim putovanjima susreo i franjevca, oca Ignacija Gavrana iz Bosne, autora vrijednog i rijetkog djela (doktorskog rada) pod naslovom "Bludna psovka", objavljena u Sarajevu 1962. godine u piščevoj nakladi. Otac Gavran dugo mu je za susreta govorio o uzrocima gnjeva, srdžbe, inata te raznih drugih pretjeranosti, pa i psovki u mediteranskim rajevima; dovodio ih je u vezu sa žegom, sušom, žeđu te praštao onima koji "ne znaju što čine".

Mediteranske se psovke razlikuju od onih na kontinentu.

- U nekim se jezicima vrše tj. izriču uz pomoć kopulativnog glagola, bludne radnje s bogovima, svecima, ili srodnicima; tako psuju, na primjer, Novogrci, Turci, Južni Slaveni, Albanci i još neki… Drugdje se, bez takvog pomoćnog glagola, bogovi, sveci ili srodnici obaju spolova dovode u vezu sa životinjama kao što su pas ili prasac (osobito prasica), jarac, magarac ili kuja. Takav je običaj proširen u Italiji, Španjolskoj, u Kataloniji, Provansi, piše Matvejević. Dodali bismo da se u nas, posebno u Dalmaciji, valjda u izbjegavanju izravnog psovanja boga, psuje Iruda, Isusovog magarca.

Sveto pismo i stari zakonici predviđali su stroge kazne za grijehe i prijestupe te vrste. Pobožni su Židovi derali sa sebe dijelove odjeće u prisutnosti onih koji hule na Boga.

Matvejević nadahnuto piše: "Za vrijeme pasjih vrućina, kad pušu topli vjetrovi koji pomućuju duh i iscrpljuju tijelo, kad samo more ne zna što bi sa sobom, neke riječi postaju teške, žestoke, neodmjerene: oni koji ih izuste poslije se kaju. Za psovače ispaštaju i iskupljuju njihove grijehe veliki mučenici, pustinjaci, derviši, kojih je, po božjoj odredbi, na Mediteranu bilo više nego igdje".

Koliko je psovanje žilavo ukorijenjeno u čovjeka govore i nalazi stručnjaka koji su psovke proučavali desetljećima, zaključujući da su, naučene u djetinjstvu, znaju izgovarati i kad čovjek izgubi sposobnost govora. Svjedočio sam tome kad čovjek s proživljenim teškim moždanim udarom, koji može govoriti samo samoglasnike, rijetko, ali kad se iznervira izgovara čuveni kopulativni glagol.

Riječi su kao bumerang

Ne manjka zagovornika teza da su i psovke dio jezičnog blaga, na Balkanu nepresušnog, sočnog i maštovitog. Kad smo kod jezika, nedavno je emisija Prvog programa Hrvatskog radija "Govorimo hrvatski" bila posvećena psovkama i vulgarizmima. Nešto ranije, u istoj emisiji, o prljavom jeziku govorio je jezikoslovac Mislav Kovačić, koji je u tu svrhu, u jednom danu, prolazeći gradom izbrojio 84 prizivanja seksualnog odnosa sa sugovornikovom majkom! Najviše ga je iznenadilo što se često govornik uopće nije ljutio nego mu je ružna psovka postala poštapalica ili doskočica, automatizam kojeg ne bi bio ni svjestan.

Vrijedi istaknuti znanstveni članak "O kletvi i psovci" autora Lade Badurina i Iva Pranjkovića (dostupan na internetu) u kojem se dvojac poziva u jednom dijelu i na kognitivnog psihologa Timothyja Jaya koji jednim od postulata smatra da su psovačke riječi (engl. curse words) kontekstualno uvjetovane. Slikovito, uvredljive riječi poput jebati (engl. fuck) mogu biti prikladne u nekim kontekstima (npr. u spavaćoj sobi), ali ne i u drugima (npr. u dekanovom uredu).

Vulgarizmi se u pravilu zamjenjuju standardnojezičnom riječju (pa tako imamo ud, spolovilo, nježnik, vaginu, rodnicu, spolno općenje), no oni mogu imati i dodatno preneseno značenje. Tako se čovjek loših karakternih osobina (On je pizda od čovjeka, Ne budi pička!) ne može zamijeniti sinonimnom riječju već se mora iskazati na drugi način: On je slabić/nekarakterna osoba / Ne budi kukavica/mlakonja. Znamo za ovakve "korekcije" svi koji čitamo titlove filmova kad sočne psovke zamjenjuje - kvragu.

U citiranom lingvističkom članku domaćeg znanstvenog tandema nailazimo na pomalo rezigniranu, ali nadasve duhovitu tvrdnju gore spomenutog franjevca Gavrana iz njegova 60 godina starog djela.

- Za neke koje je obuzela manija psovanja, prosto je nemoguće postaviti bilo kakve granice - da pred njima imenuješ Kavkaz, Dalaj Lamu, teoriju relativnosti, ekvator, opsovali bi sve to i prije nego što bi shvatili o čemu se radi, piše otac Gavran.

Kolikogod riskirao psovku i osporavanja od prijatelja s ateističke strane, za kraj ću citirati Glas koncila: "Riječi su moćno oružje. One imaju snagu izazvati razne emocije kod čovjeka kojemu su upućene: od radosti i ushićenja do žalosti i ljutnje. No riječi su kao bumerang: osjećaje koje šaljemo tim riječima vraćaju nam se. Kad su loše i ružne, onečišćuju srce. A prava razorna snaga upravo je u čovjekovu srcu, gdje je izvorište svega dobra u nama, ali i svih naših grijeha."

Povezane vijesti

• NIVIO STOJNIĆ SE OGLASIO O SLUČAJU PSOVANJA Ispričao se Chiari Bilić i svim ženama, a progovorio je i o imovini
• Okreće li Francuska leđa svetogrđu?
• Papige 'sklonjene' iz parka jer su psovale posjetitelje