Djeca ne idu u vrtić i školu, ne druže se, studenti ne odlaze na faks. Mame su prestale ići u šetnje s bebama. Svima je, manje-više, posao stao. Ekonomija je stala, planet je stao. Strah je zavladao svuda i svima. Paniku treba svladati, od toga nema koristi. O panici treba razgovarati s ukućanima, prijateljima, psihijatrima, psiholozima, veli psihijatrica i psihoterapeutkinja Ana Vaništa 

Korona nam je svima obilježila živote. Djeca ne idu u vrtić i školu, ne druže se, studenti ne odlaze na faks. Mame su prestale ići u šetnje s bebama. Svima je, manje-više, posao stao. Ekonomija je stala, planet je stao. Strah je zavladao svuda i svima pa od tuda i pitanje imamo li pravo na tugu, strah, paniku? Odgovor nam je dala poznata zagrebačka psihijatrica i psihoterapeutkinja dr. Ana Vaništa, brojnim Rovinjcima poznata i kao njihova povremena sugrađanka.

-Svakako imamo pravo na šok i moramo savladati "situaciono reagiranje" što nije svima jednostavno. Na vijesti iz daleke Kine i na zastrašivanje "da će to doći možda i do nas", dogodilo se upravo to - došlo je. Znači, čak i nevjernim Tomama i optimistima dogodilo se da im teorije vedrine "ne drže vodu".

Svatko se našao zahvaćen ovom psihozom, netko brigom za roditelje, netko brigom za djecu, netko očajem bez posla, netko ukidanjem slobode i sputanošću, netko se ne nosi dobro s "gubitkom kontrole", netko "ne voli neizvjesnost". Svi smo zapravo u istom loncu. Dakle, imamo pravo na tugu i na strah. To je ljudski i potpuno normalno. Drugačije od toga i ne bi bilo normalno. No, paniku treba svladati, od toga pak nema koristi. O panici treba razgovarati s ukućanima, prijateljima, psihijatrima, psiholozima … s ljudima koji će vam ukazati na druge mogućnosti koje možda trenutno ne vidite.
Da li je strah slabost ?

-Nikako. To je normalna reakcija. Strah od nečeg nepoznatog, i opasnog je čak poželjna reakcija jer oslobađa adrenalin i pritom tijelo ili ide u bijeg od nečega (ovdje je to socijalno distanciranje i ostanak doma) ili u borbu s nečim (borimo se kupnjom maske i rukavica, dezinficiranjem, pranjem ruku), a to su akcije o kojima upravo slušamo.Koliko naš strah utječe na ljude u našem okruženju - djecu, roditelje?

-Puno. Moramo biti odgovorni i pred djecom i pred roditeljima svoj strah držati na "razumnom objašnjenju te razgovoru s njima o odgovornosti svih nas." Pokušajmo ne paničariti pred djecom ili našim starijim roditeljima jer to može dugoročno izazvati strašljivost i fobije djece kao i anksioznost, depresiju...
Kako pomoći sebi i drugima u panici?

-Ljudi su užasnuti i sputavanjem slobode, ograničavanjem putovanja, nedostatkom uobičajenih navika. To je razumljivo. Treba dakle, osmisliti najbolji način kako da (po)slušamo svoje tijelo, odnosno kontroliramo vlastito ponašanje (češćim pranjem ruku, ograničenim gledanjem vijesti na televiziji, svjesnim i savjesnim distanciranjem od drugih ljudi na dva metra). Međutim, isto tako mora se nastavit sa svojim životom i na svoj način. To je svaka osoba dužna sebi i obitelji. Pokušajte s "malim" slobodama - malim šetnjama u prirodi nasamo. Otiđite u manji dućan gdje nema redova i osjećaja užasa u redu. Pokušajte sjesti na klupu, zažmiriti na suncu. Slušajte glazbu više nego prije. Pokušajte s vježbama, radom od doma, kuhanjem, šetnjama, bojanjem ograde, pospremanjem podruma, tavana, naučite plesati, štrikati, pjevati... Dakle, sve staro i nešto novo mora ići dalje. Pričekajte sa zaradom, prihvatite "ovu pauzu" jer ona nije došla našom voljom i izborom. Što se tiče vaše pomoći drugoj osobi imajte na umu da je važno slušati. Ne prekidajte osobu i pustite je da se isplače. Pomognite savjetom. Činite mala dobra djela. Starijim susjedima pozvonite na vrata i nositi im namirnice iz dućana.

Što je ono najgore, s psihološke strane, što nam je korona donijela?

-Najgore psihološko od korone je, što će kad ona prođe, u ljudima doći do ukorjenjivanje straha od sutrašnjice. Straha od novog. Od promjene, izlaska iz kuće, vjerovanja drugom. Ljudi će se naučiti izbjegavati. Sklanjati pogled jedan od drugog. Povlačiti. A to je pretužno. Naime, uvijek u ono mirnodopsko vrijeme slušamo da djecu ne smijemo odgajati s onim - ne idi van, vani je zlo i naopako, nego ih učimo da idu, da se druže, da se zagrle, da vjeruju drugom. Jedino tako se djeca razviju u samosvjesne ljude koji imaju povjerenje u sebe i druge, ne boje se ničega, ležerni su, a opet pametni. To nam je uvijek bio cilj. E, sad je to s koronom temeljito promijenjeno. I u velikoj smo bojazni da će jednom kad korona prođe trebati jako puno vremena da ta djeca ponovo nauče vjerovati, kao uostalom i odraslima. 

Bazirajući se na stereotipu kako su u postolara najgore cipele, kako se Vi nosite s koronom i svim onim promjenama koje je ona unijela u naše živote?

- Nedavno je jedan moj pacijent divno opisao kako se osjeća. Veli, kao da se čekirao na aerodromu i ušao u zonu čekanja ulaska u avion. Ali aviona nema i nema. Nitko ne zna hoće li doći avion. Puno ljudi sjedi u toj sobi i čekaju. A ne može se natrag jer policajci ne puštaju nazad. Čeka. Dakle, svi smo u stanju čekanja. S druge strane, već kada me osobno pitate sve ovo o čemu sam vam govorila primjenjujem u praksi. Radim i dalje, naravno, puno manje, ali se trudim i tako ću nastaviti dalje. I da, u kući se nas petero izvrsno slaže i funkcioniramo, a to je i jučer, i danas, pa i sutra ono najvažnije, zar ne?!