DR. ROBERT TORRE: Nikad se nitko u povijesti nije toliko bojao smrti KAO MI DANAS

Dr. Robert Torre (D. ŠTIFANIĆ)

Izbjegavanjem smrti i skrivanjem od sebe svog svršetka, guranjem smrti, boli, bolesti i patnje na marginu stvarnosti, guramo samo srce ljudskosti od sebe. I onda ispadne da smo već umrli za života! Onda ne živimo, jer se radikalno bojimo smrti. Onda umjesto nas živi strah od smrti. I strah živog da ostane živo. To je razumljivo, ali nije opravdivo. Čovjek se ima pravo bojati, ali ne toliko da živi strah, a ne on. Jer, ne biti mrtav je jedno, a živjeti je drugo, kaže Torre

Ponajbolji domaći stručnjak za bolesti ovisnosti, autor knjiga o ovisnostima o alkoholizmu, drogama, kockanju, prim. dr. Robert Torre, predani je liječnik i omiljeni zagrebački psihijatar. U četvrtak je u organizaciji udruge Fenoliga gostovao u Premanturi u prepunoj sali društvenog doma, a stominutno predavanje odslušali su pozorno i oni na nogama. Za nas je izdvojio 30 minuta prije predavanja koje je nazvano po naslovu njegove nove hit knjige "Ima li života prije smrti?".

Koncem 70-ih godina prošlog stoljeća u knjižarama se pojavila knjiga dr. Raymonda Moodyja intrigantnog naslova "Ima li života poslije smrti".

- Nisam je čitao budući da me parapsihološko i paranormalno uopće ne zanima. Posvema mi je svejedno ima li života poslije života ili ne. Ali očito mi se taj naslov negdje duboko upekao kad sam se za naslov ovog ogleda poslužio njegovom parafrazom, pojašnjava dr. Torre i nastavlja: "Otkad znam za sebe, moje cjeloživotno pitanje uvijek je bilo: Ima li života prije smrti? I to bez imalo malodušnog cinizma i lošeg humora. Jer, s prozaičnim životarenjem u svakodnevici nikad se nisam mogao pomiriti. Osjećao sam da ovo ne može biti sav život. Da život, naprosto, mora biti bolji. Mučio sam i sebe i život traženjem da mi da i da mu dam više. Očajnički sam nastojao jako živjeti. Želio sam živjeti baš svoj, vlastiti, puni, nepatvoreni, razotuđeni život pravog osjećanja".

Već u uvodu odgovara na središnje pitanje: "Da, ipak ima života i prije smrti. No samo za neke, i to, u pravilu, povremeno. Što je više nego zadovoljavajući nalaz, koji ne dopušta nikakvo malodušje budući da drži otvorenim horizont nade i spasa".

Otvaranje ovako jake teme dr. Torre pojašnjava ne bez duha: "Evo čekam pedeset i četvrtu i napio sam se vode u životu. Dosta je to. Više nego cijeli život. Više vremena nego pameti za bilo što napraviti, dokučiti, doživjeti. S daljnjim starenjem neću biti bolji. Nego samo stariji i gori".

- Strah od ludila je, uz strah od smrti, najveći strah. Psihijatriji vas je privukla enigma ludila. Nakon više od četvrt stoljeća u struci, koliko ste otkrili tu enigmu?

- Više sam je upoznao nego spoznao. Fenomen ludila poznaju sve civilizacijske skupine svih razdoblja povijesti. Zapadni civilizacijski krug unazad dva stoljeća ludilo imenuje kao psihijatrijske poremećaje. Za nas, kronično normalne osobe, ludilo je radikalno drugačije iskustvo doživljaja sebe i svijeta oko sebe. Prilazimo mu kroz medicinski model i psihijatriju kao medicinsku granu. Prilazimo mu na način da ga medikaliziramo i psihijatriziramo. No, bez obzira na impresivnost svih dosadašnjih psihijatrijskih konceptualizacija, ludilo nam i dalje u svojoj suštini izmiče. I dalje ne uspijevamo odrediti o kojim je poremećajima tu zapravo riječ, koliko ih ima, što im je uzrok, kakva im je prognoza i ishod. I na kraju, kako pomoći osobama s tako radikalno drugačijim i "zdravoj pameti" nerazumljivim, a opet duboko ljudskim iskustvom života.

- Ludilo se zna i romansirati kao odlika genijalaca oslobođena svih konvencija.

- Romansiranje, poetiziranje ludila, naprosto je promašeno. Riječ je uglavnom o vrlo neugodnim, teškim nutarnjim iskustvima bremenitim patnjom. Jedno je biti otkačen, a drugo otkvačen. Jedno je biti osebujan, a drugo lud.

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU