- Jednako sablažnjujuće, tvrdite da se ludilo ispostavlja i kao zloćudna, smrtonosna bolest.

- Luđaci žive ne samo jadno i loše, nego i kratko. Naime, nijedna podskupina društva nema toliko narušeno tjelesno zdravlje kao osobe s kronično psihotičnim poremećajima. Doduše, uzroci smrti osoba s težim psihijatrijskim poremećajima slični su onima u općem pučanstvu. Samo što se te smrti događaju prosječno 20-ak godina ranije! Odnosno, od sličnih uzroka zbog kojih umiremo u sedamdesetim ili osamdesetim, osobe s težim psihijatrijskim poremećajima umiru u pedesetim ili u boljem slučaju u šezdesetim godinama života. Zapravo, podosta indolentno i olako stvorio se dojam da psihotični procesi po sebi narušavaju zdravlje i skraćuju očekivano trajanje života. Čak i podskupine kronično teško tjelesno bolesnih osoba potpomognute zdravstvenim sustavom žive dulje od inicijalno tjelesno zdravih kronično psihotičnih osoba. Da je riječ o ikojoj drugoj podskupini, tako rani mortalitet društvo ne bi toleriralo. Osobe s kronično psihotičnim poremećajima žive kraće i od osoba koje piju, puše, ne vježbaju, ne iznuruju se dijetama i ekscesivnim vježbanjem, a nemaju poremećaj.

- Tvrdite da je temeljna postavka psihijatrije u zajednici - normalizacija ludila. Što to znači?

- Normalizacija ludila podrazumijeva pozitivnu diskriminaciju kroz emancipiranu empatičnu toleranciju. Naime, ako društvo tolerira ludilo, onda luđaci mogu biti ludi u zajednici, a više ne u ustanovama. Ako uvjerenje da osobe s poremećajem imaju ista prava kao i svi drugi, onda odmah i njihovi deficiti gube na važnosti, kako njima tako i društvu. Jer i ludi ljudi su normalni na nekoj nižoj razini. Odnosno, normalni su u nekim razinama svog postojanja. Socijalno su upadni u nekim segmentima vladanja, ali u većini nisu. Ako se jednaka tolerancija i uvažavanje s kojima prilazimo bližnjima samo u istom smjeru dalje produlji, ona vodi i dovodi do tolerancije ludila i luđaka. Odluka za takav iskorak u svijesti preduvjet je psihijatrije u zajednici. Znači ako u društvu, u javnom prostoru, na ulici, u obiteljima ne poštujemo dostojanstvo ludila i ludog čovjeka, onda bolje da ludilo ne ide u zajednicu. Ako mi zaista mislimo da smo po ičemu bolji i vrjedniji od njih, onda bolje da ludilo ostane u ustanovi. Odnosno, ako izostane stav iskrene ljudskosti prema luđacima, onda svi postupci resocijalizacije, socijalne rehabilitacije i normalizacije ludila ostaju nevjerodostojni, izopačeni, pa čak i štetni, odnosno gori nego nikakvi. Jer, misu ne može držati tko u Boga ne vjeruje.

- Koliko je Hrvatska daleko od psihijatrije u zajednici?

- Nažalost, domaća psihijatrija se izuzela iz "psihijatrije u zajednici" i odlučila ostati "psihijatrijom u (zdravstvenoj) ustanovi". Što znači da je aspekt psihosocijalne rehabilitacije osoba s psihotičnim poremećajima kroz "psihijatriju u zajednici" ostao nepokriven, i moguće će ga preuzeti zajednica. To nije dobro za psihijatriju, ali je svakako dobro za zajednicu. Jer, kad građani zajednice umjesto institucija sustava preuzmu odgovornost za psihološku patnju drugih građana, to znači da rastu njihovi kapaciteti za horizontalnu demokraciju, za uzajamnu pomoć i razumijevanje ljudi, od ljudi i za ljude. Zajednica će u tom slučaju ići naprijed, a psihijatrija neće. Grupe samopomoći i terapijske zajednice preuzet će glavninu zadaće psihosocijalne rehabilitacije osoba s psihičkim poremećajima.

Nažalost, uvijek će postojati oblici ludila koje zajednica, pa ni psihijatrija u zajednici ne može probaviti. Jer, ne mogu baš svi luđaci biti ludi u zajednici. Manji dio njih ipak treba biti u specijaliziranim ustanovama koja im jamči sigurnost i stručnu skrb.

Psihijatri su optirali za farmake

- Kritizirate aktualnu dominantnu biologijsku paradigmu psihijatrijskog djelovanja jer su po njoj današnji psihijatri zapravo psihofarmakolozi, a zagovarate eklektički biopsihosocijalni model.

- Današnji psihijatri bitno su bolje upućeni u psihofarmakologiju i propisivanje psihofarmaka nego njihovi prethodnici. Uz naznaku da suvremeni psihijatri više ne sagledavaju osobu s poremećajem u cjelini njezina egzistencijalnog konteksta. Prije je percipiraju kao entitet s neurobiokemijskim disbalansom koji će psihofarmacima iskorigirati. Ne udubljuju se u životnu priču osobe u problemu, nego tek unutar nje traže simptome koji odgovaraju pojedinom od poremećaja za koji će im propisati odgovarajući psihofarmak. Značajan dio aktualnih psihijatrijskih intervencija ne nadilazi propisivanje farmaka, uz prateći razgovor o njihovim pojavama i nuspojavama. Psihijatri su optirali za farmake, a terapiju su ostavili psihoterapeutima i psiholozima. Dakako da kroz biopsihosocijalni model biološko, psihološko i socijalno ulaze u fuziju koja nije skladna i nije bez konflikata. Ali barem uspostavlja ravnopravan dijalog, koji će svima nama, uključivši ovdje i osobe koje nam se obraćaju za pomoć, dati više od nedijaloga i preglasavanja.

- Koliko je sama psihijatrija izvor stigme i diskriminacije psihotičnih osoba?

- Pazite, mi kao kronično normalne osobe ne osjećamo se baš ugodno pored kronično psihotičnih osoba. Stoga, društvena stigma postoji. Ali nažalost, u osobama s poremećajem postoji i njezina pounutrena inačica: unutarnja stigma. Ona ih u samodoživljaju čini nižim bićima niska samopoštovanja koja nisu zaslužila oporavak (tako da ga dijelom zato i ne polučuju). Nad bivšim pacijentima doživotno lebdi zlokobno stigmatizirajuće očekivanje da će kad-tad opet postati pacijentima. Tko je jednom psihijatriziran, uvijek je pod povećanim rizikom da to ponovno postane. Psihijatrija se time ugrađuje u stigmu, postaje njezinim kreatorom, pa i promotorom. Oboljeli tu vanjsku stigmu potom pounutruju i pretvaraju u nutarnju.

Od 80-ih godina naovamo planetarno se širi pokret samoorganiziranih nezadovoljnih korisnika psihijatrijskih usluga. Korisnicima psihijatrijske zdravstvene zaštite oni nastoje osigurati pravo izbora na tretman bez bojazni od institucionalne degradacije. Stoga, osovinski slogan pokreta korisnika psihijatrijske skrbi glasi: "Ništa više o nama bez nas". Tko je lud i tko su luđaci, uvijek su određivali drugi, nikad oni sami. Mi o njima možemo misliti ovo ili ono, ali presudno je uvažiti doživljavaju li oni sebe kao ovo ili ono. Jer ipak - njihova je zadnja o njima. A čija bi druga i bila. Jer i osobe s poremećajem su ljudi. Dakle, osobe su, a ne dijagnoze. Ludilo nikome ne uzima dostojanstvo ljudskosti. Iskustvo ludila ne čini nikog ni boljim ni lošijim čovjekom. A ni čovjekom u većoj ili manjoj mjeri. Osoba s poremećajem zadržava dostojanstvo ljudskosti. To podrazumijeva slobodno očitovanje životnog stila koji joj odgovara. Obitelj, pa i društvo, u kojima se ove slobode ne poštuju nisu slobodni.

Psihijatrija je kao grana medicine obvezna vratiti dostojanstvo ljudskosti osobama s poremećajem. Budući da joj je dodijeljen društveni monopol nad ludilom, onda je ona i najodgovornija za mjesto ludila u društvu. Ako joj je do same sebe, psihijatrija mora u što manjoj mjeri biti instrument socijalnog nadzora i represije, a u što većoj mjeri uspoređivati se i usklađivati s ostalim granama medicine.

Javnozdravstvene državne agenture porobljavaju nas - strahom!

U posljednjem intervjuu našem listu, govoreći o koroni, dr. Torre je među ostalim izjavio da su se naši djedovi i bake bolje nosili s puno težim bolestima; da se ne može korona usporediti ni s tuberkulozom, ni sa sifilisom, ni sa španjolskom gripom, ni s malarijom, a naravno, ni s crnom "veličanstvenom" kugom.

- Kako danas stojimo s koronom?

- Evo već druga godina kako ne živimo mi, već isključivo korona. Podredili smo se i ugradili u nju. Nikom nije do nikoga i ničega. Sve je stalo, stišalo se i usporilo. U ljude se uvukao nemir, strah, egzistencijalna zabrinutost i isprepadanost. Što sve ako dulje potraje vodi u kumulativnu depresiju. Stari svijet, koji je bio daleko od idealnog, nestao je preko noći. Nadomješten je bastardnim konstruktom "novog normalnog" u kojem nam je od sada živjeti. "Loše" smo zamijenili za "grozno", tako da smo dosmrtno slabo trgovali. S nastupom tzv. novo normalnog nastupile su mršave godine i život se skupio u sebe. Dišemo na škrge i držimo se bazalnog metabolizma. Više se bojimo nego živimo. Ali od kuknjave nema velike vajde, kao ni od pravljenja da je sve dobro i kad nije dobro. Jer, život svakako ima dimenziju gdje ga baš treba izdržati. Ništa tu ne pomažu hinjeni optimizam i falsifikati koji uljepšavaju stvarnost, pa utoliko ni imperativ prisilnog optimizma. Jer oni će se ionako urušiti pod tvrdoćom života. Tako da se ljudi dosta pate, budući se ne mogu izravno ugraditi u poredak korone. Prihvatili su preventivni teror sigurnosti, opću karantenu svih od svih i protiv svih. Rebrendirali su se u posthumana bića. Ugradili smo se u planetarni sustav računala, kao našu karantenu i suvremeni virtualni zavičajni okoliš. Utoliko, više ne živimo u svijetu, nego u medijskoj simulaciji. Vlastitu ljudskost proglasili su zastarjelom, a one koji se nisu uspjeli odljuditi "primitivnim" i "zaostalim" antivakserima i ravnozemljašima. Norma "novo normalnoga" je javnozdravstvena. Dobar čovjek je onaj koji je javnozdravstveno ispravan. Držimo razmak od života, od sebe, drugih, od doma i od zavičaja. Otuđenost među nama postala je normativna, posvemašnja i epidemijski nagriza našu ljudskost. Ljudi si više nisu bližnji, nego daljnji, neprijateljski drugi, potencijalni nositelji zaraze i smrti. Društvo više ne postoji, nego tek atomizirani pojedinci sa narcističkim ekstenzijama svog obiteljskog legla s jedne, i države, odnosno njene središnje agentura Stožera s druge strane. Javnozdravstvene državne agenture porobljavaju nas strahom. Sloboda nam se ne ograničava izravno, nego kroz pseudoznanstvenu retoriku medicinske paradigme tzv. "promocije zdravlja". "Prosvijećene" društvene elite kroz javnozdravstvene aktivnosti indoktriniraju, peru mozak i zavrću ruku neemancipiranom i nezahvalnom dijelu pučanstva koje ne sluša. "Zaostala", "neprosvijećena" manjina - u koje proces ideološkog procjepljivanja nije urodio posluhom - disciplinira se kroz reaktivaciju moralnog, pa i pravnog sankcioniranja. "Neprosvijećena" manjina stigmatizira se kao "problematična" i "moralno izopačena". To, naravno, više nije pružanje preventivne informacije, nego poduzimanje agresivne indoktrinacije.

Psihijatri jednako (ne)razumiju ljudsku narav i patnju, kao i svi ostali ljudi

- Može li to što radi psihijatar raditi i nepsihijatar, da ne kažem laik s velikom empatijom i dobrim psihološkim uvidom?

- Doktori smo medicine, ali nismo doktori za razborito vođenje života. Život živimo, razumijemo ga i o njemu razmišljamo manje-više kao i drugi ljudi, pa su i naši savjetodavni kapaciteti istovjetni onima drugih ljudi. A po karakternim osobinama također nemamo nikakvu posebnost koja bi ekspertno predodređivala naše psihoterapijske kapacitete. Jer životna mudrost nešto je posvema drugo od površnih psihoterapijskih teoretiziranja koja smo stekli psihijatrijskom izobrazbom. Tako da složenu kontekstualnu teksturu života ljudi za koje se skrbimo zahvaćamo stereotipno i površinski. Da bismo razumjeli osobu koja nam se povjerava, od ključne je važnosti razumjeti način na koji ona sama sebe razumije. Jer, ni lud ni normalan čovjek nisu samo moždana biologija, nego i egzistencijalna biografija. Suprotno uvriježenu mnijenju, izobrazba psihijatara i psihologa ne osigurava ni jednima ni drugima nikakvu ekspertnost u pružanju psihoterapijskih usluga. Ni dodatna izvaninstitucionalna izobrazba ne uspijeva bitnije pokrpati taj deficit. Psihijatri i psiholozi jednako (ne)razumiju ljudsku narav i patnju, kao i svi ostali ljudi. Oni bolji i pronicljiviji među njima bolji su ne stoga što su bolji kao psihijatri ili psiholozi, nego stoga što su bolji i mudriji kao ljudi. Oni manje dobri nisu manje dobri zato što su manje dobri psihijatri i psiholozi, nego jednostavno zato što su manje dobri kao ljudi u prosudbi ljudi.

Kako je ludilo uzvratilo - udarac

- Zašto je poraz doživjela žilava biologijska neuroznanstvena faza psihijatrije?

- Osvještenje poraza lociram u 2013. godinu kada najveći svjetski financijer psihijatrijskih neuroznanosti, krovni federalni Institut za mentalno zdravlje Sjedinjenih Država (NIMH), odbija podržati aktualno važeću petu verziju do tada planetarno obvezujućeg psihijatrijskog dijagnostičkog priručnika (DSM 5) udruženja psihijatara SAD-a (APA). Iz porazne činjenice uludo potrošenih godina i novca na neurogenetska i neurobiokemijska istraživanja, zaključili su da konstrukti psihijatrijskih poremećaja jednostavno ne odgovaraju neurobiološkoj realnosti. Psihijatrijski klinički sindromi na koncu su se ispostavili preprekom u napretku neuroznanosti. Navedeno znači da neuroznanosti više ne trebaju usluge biologijske psihijatrije, to jest da je njihov više nego tri desetljeća dug brak razvrgnut. Psihijatrija time ostaje bez uporišnog osnova i prestaje sa znanstvenim pretenzijama egzistirati na kliničkoj razini. Time je psihijatrija, htjela-ne htjela, gurnuta u krizno razdoblje traženja nove paradigme djelovanja. Uz naznaku da aktualnu krizu nema potrebe suvišno dramatizirati, jer psihijatrija je samo izgubila svoje neuroscience-fiction iluzije da će napokon kroz egzaktne odgovore vladati svojim poremećajima. Dakle, izgubili smo što zapravo nismo ni imali. Odnosno, ludilo je uzvratilo udarac.

Prvi dio intervjua pročitajte ovdje.

Povezane vijesti

• DR. ROBERT TORRE: Nikad se nitko u povijesti nije toliko bojao smrti KAO MI DANAS
• DR. SC. ROBERT TORRE, jedan od najpoznatijih hrvatskih psihijatara: Kronično psihotične osobe u pravilu su - siromašne. SIROMAŠNI SU I MANJE INTELIGENTNI OD BOGATIH!
• IZNENADA PREMINUO JEDAN OD NAJPOZNATIJIH HRVATSKIH PSIHIJATARA, DR. SC. ROBERT TORRE