Na stranu što je dosad radio, čime se sve u životu bavio i neke repove za sobom ostavio. Nije presudno ni da li se kao etnobiznismen i gradski vijećnik srpske nacionalne manjine za izgradnju hotela na Lungomareu zalaže samo zato što iza toga stoji srpski poduzetnik i milijarder Dragan Šolak. Briga njega što će netko reći da samo sloga Srbina spašava (4C). Stvarno nije važno ni je li istinita tvrdnja da je nekad govorio ijekavicom koju je s vremenom, kažu njegovi neistomišljenici i kritičari, zamijenio čistom, tečnom, autentičnom ekavicom koju prakticira kao da je u beogradskoj Knez Mihajlovoj, a ne u centru Pule, u Flanatičkoj. Sve to je manje važno od činjenice da je Milan Rašula na jučerašnjem radijskom gostovanju u ŠuPressu Daniela Sponze, neki će reći provokativnom i isforsiranom ekavicom, izrekao niz lepih procena aktualne političke situacije u najvećem gradu Poluotoka.

Kad ga pozorno slušaš, kao vojnik razvodnika u prvim danima služenja vojnog roka u ondašnjoj vojsci ondašnje Juge, možeš da zaključiš: ume, ume bre taj Rašula da posloži misao. Priča tako da ga ceo svet razume! Reč po reč, od kritike gradonačelnika Filipa Zoričića do gromoglasnog neslaganja s predsjednicom Vijeća Dušicom Radojčić, i eto ti čoveka koji će da objasni šta može da se uradi da bi Pula bila lepša i nešto…, nešto poput bašte s bujnim cvećem u rano proleće.

Ovaj moj pokušaj da se imitiše gradskog poslanika, većnika Milana Rašulu, koji govori kao da je ravno došao iz Beograda, a ne sa Stoje ili Monvidala, potpuno je neuspešan. On je, naprosto, toliko originalan da je neponovljiv. Da, možda je iritantan, nije malo onih koji će reći da takvim govorom nije prilagođen i integriran, no od forme je u ovom slučaju definitivno bitniji sadržaj. A Rašula je jučer gostujući kod Daniela Sponze (obećah mu da ću ga u tekstu spomenuti tri puta) briljirao. Javno je demonstrirao kako se zastupaju stavovi u koje političar vjeruje.

Jasno i argumentirano izrečene misli oko (do)gradnje nogometnog igrališta na Valkanama, kao i gradnje hotela u njegovoj neposrednoj blizini, samo znače da Rašula ne bježi od teme koja pomalo dijeli Puležane na one koji žele investicije i prosperitet te one koji kompliciraju i stalno traže izliku da se nešto tako prirodno, normalno i poželjno ne napravi. Srpski se vijećnik svrstao. On je - ZA. Nitko, pak, ne može sa sigurnošću reći da je Rašula po tom pitanju nepristran. Nitko ne može reći da u tom njegovom pozitivnom stavu i zagovaranju hotela na Lungomareu nema nečega što bi se moglo nazvati “srpskim poslovima”. No Rašula je jučer, neovisno što je on Srbin, a kapital koji dolazi na Lungomare srpski, zvučao gradonačelnički odlučno.

Ako mu dalmatinski dišpet to dozvoljava, iz Rašulinog stava i načina na koji komunicira o Lungomareu nešto je mogao pokupiti i aktualni pulski gradonačelnik. Čovjek, Zoričiću, uči dok je živ. Makar i od Rašule (OK, to je malo zločesto). Tamo gdje se F. Z. ustručava stvari nazvati pravim imenom, stalno kalkulirajući je li nešto dobro, loše ili, ne daj dragi Bože, pogubno za njegov imidž, srpski vijećnik istupa hrabro. Možda ima krive postavke, možda pogoduje milijarderu i krupnom kapitalu, ali on, Rašula, ima svoj stav i snažan politički integritet. Upravo ono što bazično nedostaje Filipu Zoričiću. A to je, pored svega, i nedostatak sigurnosti u svoje procjene te u vlastite političke sposobnosti. Smatrajući da napadima maskira slabosti, on je to dosad kompenzirao otvaranjem brojnih nepotrebnih sukoba koji su njegov uskoro pa jednogodišnji gradonačelnički mandat sveli na jedno velo niš. Umjesto ozračja poticajnog za ulaganja i razvoj, kao i oslobađanja suspregnute energije te realizacije dobrih ideja koje se navodno nisu mogle dogoditi ako nisu dolazile iz laboratorija IDS-a, gradonačelnik je s Možemo! kao prvim saveznikom neprincipijelne koalicije kreirao atmosferu još većih sukoba, neslaganja, pamfletiranja i podmetanja nego što je to bio slučaj u doba monopola istarskih regionalista, u međuvremenu detroniziranih zato što su malo nagriženi zubom vremena, a još više kritičkim pisanjem na stranicama ove novine.

S vjetrom u leđa koji su mu u dobroj vjeri podarili pulski birači Zoričić je provu pobjedničke batane okrenuo u krivom pravcu, potpuno pogrešno procjenjujući okolnosti i uludo trošeći vrijeme kao najvažniji resurs svakog mornara i političara. Punih 270 dana politički je beskorisno plutao na osunčanoj pučini. Skrivao se iza i ispod problematične i komplicirane aktivistice Dušice Radojčić i Možemo!, koji su nerazumno protiv i izgradnje i investicija. I gotovo. To je jedina istina, kako o njegovoj igri skrivača, tako i o prioritetima Možemo! kojima je stablo važnije od čovjeka, dok zamagljenih očiju od šume ne vide drvo. Zamarajuća su njihova unedogled filozofiranja oko neprihvatljivog krčenja sedam puta dvanaest metara polušume umjesto koje bi se postavila trava i nova realnost s veselim trčkaranjem 300 djece kojoj je alternativa, kroz samo godinu ili dvije, kvartovski zidić, loš bambus, očajna trava i opasna ovisnost.

Za razliku od Zoričića, koji politikom besciljno luta tražeći kompas i orijentaciju, Možemo! je, ipak, otpočetka imalo svoj smjer. Posebno je dosljedno bilo u interpretaciji prostora. Radojčić je tu bila potpuno nepopustljiva. No to je njihova zajednička polazišna i završna točka političkog djelovanja. Između toga je golema praznina. Takvu ima i Filip Zoričić. Nečim je sada treba ispuniti. Nek’ za savjetnika uzme Rašulu.

Povezane vijesti

• Beskrupulozna taktika dehumaniziranog Euroherca
• Zašto su Krešimir Ćosić i Damir Mišković mogli, a Istra 1961 ne može?
• Parada neukusa, seljaštva i kiča načelnika Fažane Radomira Koraća