U PUNOJ GALERIJI CVAJNER
PREDSTAVLJEN ROMAN "STRANKA", BOJANA ŽIŽOVIĆA: Stjerani smo u kut, političari nas vode po maglovitim šumarcima i mi tumaramo zajedno
Namjerno sam izabrao 'ich' formu romana, u prvom licu. Htio sam ući idiotu pod kožu, vidjeti zašto je idiot. Nije to Boris Miletić u 'ich' formi, ali mi je poslužio, kao što mi je poslužio Bandić i ostali * Ne postoji potpuna fikcija, ne postoji potpuno izmišljeni događaj, sve temeljiš na vlastitom iskustvu
-Ovo je fikcija, ovo nije dokumentaristički roman, to nisu stvarni likovi. Ti likovi unutra definitivno imaju poveznicu s nekim realnim likovima, no to nisu monotipni likovi na koje se eventualno referiram. Naravno, govorimo o vladajućoj stranci u ovom gradu, o IDS-u. Namjerno sam izabrao 'ich' formu romana, u prvom licu. Htio sam ući idiotu pod kožu, vidjeti zašto je idiot. Nije to Boris Miletić u 'ich' formi, ali mi je poslužio, kao što mi je poslužio Bandić i ostali. Za Borisa Miletića mogu samo reći da ja tog čovjeka ne poznajem, kao novinar ga znam samo na profesionalnoj razini. Ne znam kakav je karakter, kako se ponaša kod kuće, što radi u privatno vrijeme, nemam pojma. Morao sam zamisliti sve. A da li se oslanjam na njih, da, oslanjam se. To ne tajim. No, to su izmišljeni likovi. Riječ je o preuzimaju jednog modela vladanja i pretakanju u fikciju . Naravno, kad govorim o IDS-u, govorim i o svim drugim strankama u Hrvatskoj, a i ne samo u Hrvatskoj. Stjerani smo u kut, gdje nas političari vode za ruku po maglovitim šumarcima i cijelo vrijeme tumaramo zajedno, kazao je Bojan Žižović, autor svježe objavljenog romana prvijenca "Stranka", koji su sinoć u popunjenoj pulskoj Galeriji Cvajner, uz autora, predstavili pjesnik, esejist i kritičar Marko Pogačar te, u ime domaćina, povjesničarka umjetnosti Gorka Ostojić Cvajner.
Ovu alegorijsku grotesku o strelovitom usponu moralno retardiranog i intelektualno potkapacitiranog, ali megalomanski ambicioznog mladića na tron grada i vladajuće stranke objavio je zagrebački Sandorf. U romanu ni jedan lik nije imenovan, niti je navedena ijedna konkretna lokacija. "Mi svi isto živimo, takav je sistem, takav je model vladanja, ti moćnici koji za života sebi dižu spomenike, svi su oni isti, isti im je način vladanja, ista volja za moć", rekao je autor.
Na Pogačarovo pitanje o mogućem suočavanju sa sudskim tužbama Žižović odgovara: "Ne postoji potpuna fikcija, ne postoji potpuno izmišljeni događaj, sve temeljiš na vlastitom iskustvu i ne vidim prostora za podizanje tužbi, a i kad bi ih i podigli, potvrdili bi da su se prepoznali, da su oni ti koji šmrču kokain, koji se seksaju, koji su posebna kasta, a to bi bilo škakljivo".
Pogačar je kazao da se u ovom romanu na 320 stranica, ne misleći pritom na to kao na nikakvu vrstu diskvalifikacije, u narativnom smislu ne događa gotovo ništa.
-Po meni, to je jedno prikazivanje iznutra, jedna dekonstrukcija i ponovna konstrukcija jednog sistema perfidne, cinične, grozne moći. Stvaranje te strukture od početka, od jedne simbolizirane figure anonimnog dječaka bez roditelja, s teškim djetinjstvom koji prerasta u političku neman, u glavu hidre vlasti, zapravo je radnja ovog romana, rekao je Pogačar.
Na to je Žižović dodao da je htio prikazati jednu ravnu crtu.
-Oni, zapravo, ni o čemu ne razmišljaju, oni žive život prazno, ne želeći napraviti nikakav val, ni gore, ni dolje. Ta im magla u šumarku fantastično odgovara. Oni ne žele izaći iz toga, pojasnio je autor.
U svijetu gdje policijski inspektori snabdijevaju gradonačelnika kokainom, tajnica gradonačelnika jedino je, veli Žižović, živo, humano biće koje, nažalost, stradava u romanu.
-Ona je jedina osoba koja psuje, ona je životna. Ona je slučajno ušla u tu stranku i nije više mogla izaći iz nje, jer su je uvukli unutra. Ona je personifikacija odnosa politike prema ženama, dodao je Žižović, dodavši da je uvijek pisao apsurd jer s njim ulazi u novu dimenziju. "Ne postoji ograda, u apsurdu možeš sve, možeš izmisliti situaciju koja je potpuno nemoguća, to mi je ljepota apsurda", kazao je .
-Ovo je turbulentna, brza knjiga koja odiše mukom svakodnevlja, repeticijom ničega, tim sindromom stranačkog življenja koji stvara to ništavilo, kazala je Gorka Ostojić Cvajner.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
