"Hotel Zagorje", predstava nastala po romanu Ivane Bodrožić, u režiji Anice Tomić i u produkciji Gradskog dramskog kazališta Gavella iz Zagreba pobudila je preksinoć veliki interes publike u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula i zacijelo bi se tražila karta više i da nema pandemije koja je reducirala broj mjesta u kazalištu. Razlog tome je što je predstava ovjenčana nagradom hrvatskog glumišta za najbolje scensko ostvarenje u cjelini te za najbolju režiju. Drugi mamac publici bila je zasigurno Dijana Vidušin, pulska glumica aktivna već nekih 20-ak godina.

Osjećaji ili distanciranje

U predstavi ona glumi spisateljicu i pripovjedačicu Ivanu i otpočetka je jasno da se odlično snalazi, što pogotovo dolazi do izražaja u završnici.

U početku priče pratimo Ivanu koja je s majkom, bakom i tetom kao prognanica iz Vukovara početkom devedesetih završila u hotelu Zagorje u Kumrovcu. Otpočetka je zato jasno u kojem će smjeru predstava ići, iako nije sasvim jasno kako, hoće li biti to priča koja će igrati na osjećaje ili će se pokušati distancirati od isforsirane provale emocija. "Hotel Zagorje" kao predstava uspijeva biti humorna i cinična te biti tužna, ali ne do točke u kojem će nekog baciti u totalnu depresiju, iako je na neke scene teško ostati ravnodušan. Autorica teksta i redateljica nisu išle za time da publiku šokiraju, ali ju svejedno natjeraju na razmišljanje, ne koristeći nikakvu pripovjednu prisilu, niti nasilno namećući poruku, dok dojam pojačavaju sugestivna glumačka ostvarenja koja prenose gorčinu priče. Likovi su gotovo stalno u pokretu, dijalozi se smjenjuju brzo, ali bez velikih riječi i fraza. No, upravo izostanak takvih parola ponekada može najjače odjeknuti. Predstava traži od publike da sama zamišlja neke stvari i mjesta važne za priču, no povremeno, tu i tamo ipak zna biti vizualno prilično jasna pa ipak, baš dobro da ovo nije film koji bi igrao na efekt vizualnog šoka. Neka sjećanja iz protagonistica izlaze teško, gotovo nevoljko jer nije se lako suočiti s prošlošću tako da predstava povremeno djeluje poput grupne terapije u kojoj svatko dobiva priliku da se ravnopravno iskaže.

Kada se govori o suočavanju s prošlošću, bilo osobnom ili kolektivnom, "Hotel Zagorje" uspijeva održati neku ironijsku distancu dok izvlači priče o prognaničkim sudbinama i uspoređuje ih, makar tek u jednoj ili dvije replike, sa sudbinama ljudi koji su došli iz Iraka ili Sirije. Jesu li oni izbjeglice, prognanici ili nešto treće? Je li ovo 2021. ili je još uvijek 1991., pitanje je koje retorički postavlja mama koju glumi sjajna Ksenija Pajić, a koja se prisjeća i predrasuda i stereotipa o Vukovarcima, poput one da su imali određene privilegije. Proklamirano nacionalno zajedništvo za vrijeme rata nije uništilo predrasude i međusobne zazore između hrvatskih regija. Priča "Hotela Zagorje" priča je o putu bez simboličkog povratka, pa iako su se Ivana, njena obitelj i prijateljice vratile u Vukovar, mnogo toga se promijenilo i to ne nabolje.

Sudbina oca

Još jedna stvar ostaje u toj odiseji nerazjašnjena, a to je sudbina Ivaninog oca koji je ostao u Vukovaru kao branitelj. To je pitanje koje se povremeno natukne, no na važnosti dobiva opet na kraju predstave. Nakon što ispovijesti desetak žena završe, predstava se prebacuje u nešto što bismo mogli nazvati metateatarski trenutak (iako ovdje nemamo teatar u teatru) kada imamo intervju Ivane s novinarom nakon premijere predstave u Gavelli. I dalje je tu Dijana Vidušin u liku autorice predstave, no nakon donekle predvidljivog prvog dijela, dobivamo nešto sasvim drugo, premda i dalje čvrsto vezano za priču. Inače, svaka čast Đorđu Kukuljici koji je zbilja uvjerljivo utjelovio novinara koji vodi intervju, kao da se tim poslom bavi barem deset godina, dok Vidušin daje svojoj ulozi još jednu notu, još jedan sloj karakternosti i svoju ulogu, ali predstavu podiže za još jedan nivo. Nakon intervjua vrijeme je da u svojoj potrazi ode do ruba provalije i onda se još jednom vrati, podcrtavajući univerzalnost "Hotela Zagorje". Je li se itko zapitao preksinoć, je li ta provalija, mogla, na primjer, biti i neka od fojbi? Zlo je univerzalno.

Povezane vijesti

• U srijedu u INK-u premijera predstave "Blak"
• Ništa od slatke budućnosti
• Dodjelom nagrada završili 4. Bobijevi dani smijeha