Hrvatskim, regionalnim, pa i pokojem matičnom srpskom mediju potkrala se nedavno greška kada su uz vijest o smrti poznatog 64-godišnjeg glumca Borisa Komnenića, uz neospornu činjenicu da je rođen u Puli 29. ožujka 1957. godine, valjda po nekom automatizmu, dodali i netočan podatak da je u rodnom gradu završio osnovnu školu i gimnaziju. 

Zbog filmskog festivala zavolio film 

- Slučajno se tako desilo da sam rođen u Puli. Majka je završavala u Puli učiteljsku školu, tu je dobila posao, radila je u nekoliko škola u centralnoj Istri, a otac je bio građevinski tehničar, radio je u Puli. Kao terenski radnik puno je putovao. Tu su se upoznali, tu sam se rodio, živio u Puli moje prve dvije godine, čega se naravno ne sjećam, a živjeli smo i u Borutu (kod Cerovlja, op. a.) koji sam kasnije posjetio, divno mjesto. Čudna je ta analogija Istre i Hercegovine; jako sliče, bar meni. Da se Istri oduzme more, bila bi Hercegovina, a da Hercegovina dobije more, bila bi Istra, kazao je prije tri i pol godine u intervjuu lokalnom Herceg TV-u, tik do umjetnog Bilećkog jezera na rijeci Trebišnjici, otkud mu je podrijetlom (mjesto Miruše) njegov i danas živ otac Žarko, kojega je, kao i njegovu suprugu, 6. ožujka shrvala vijest o smrti njihova jedinca. Koliko je značio, govori i jedna čitulja nakon smrti, a glasila je "Osvetlaj nebo, Boki".

Majka, za koju su govorili da je bila jako stroga, ali i jako pravedna učiteljica, dobila je nakon Istre posao u Moslavini, da bi obitelj zatim tri godine provela u Novom Sadu, gdje je Boris završio prvi razred osnovne škole, a ostatak školovanja - osnovnu školu, gimnaziju, glumu na Akademiji dramskih umjetnosti, kao i radni vijek - u Beogradu.

- Mene je zanimala filmska režija. Poslije gimnazije na Fakultetu dramskih umjetnosti predao sam svoje dokumente na režiju, ali sam ih prije prijemnog ispita povukao i predao na glumu, rekao je jednom prilikom.

Za ljubav prema filmu zaslužna je Pula, odnosno njen filmski festival, na koji je u bivšoj zajedničkoj zemlji redovito dolazio svake godine i gledao sve filmove na repertoaru.

- Svake godine sam u Puli u Areni gledao filmove. Tako sam zavolio film. Otud ljubav prema filmu, čiji je segment gluma. Gledao sam tako filmove i pomišljao: 'I ja bih to mogao odglumiti", kazao je svojedobno Komnenić. 

Osjećaj za humor, ali i dramu 

Unatoč činjenici da je bio prvak drame Narodnog pozorišta u Beogradu, gdje je zaposlen 1984. godine (za potrebe ovog teksta jučer sam ponovno pogledao njegovu sjajnu glavnu rolu u filmu Gorana Markovića "Tajvanska kanasta" iz 1985. godine) i unatoč brojnim ozbiljnim kazališnim, filmskim pa i televizijskim ostvarenjima, cijelu karijeru nedavno preminulog glumca obilježila je uloga Saše 'Guze' Popadića u najgledanijoj jugoslavenskoj seriji "Bolji život". A koju nije volio, kao ni svoju ulogu u njoj.

- Svi su gledali tu seriju, no ja nisam uspio ostvariti vezu sa svojom ulogom, na način da mi odgovara. Nisam volio ni tu ulogu, ni tu seriju. Meni je to bilo jako teško raditi, bilo mi je tako dosadno, bez veze, nešto što se mene ne tiče ništa, sve se to rutinski radilo, kazao je Komnenić, pak, svojedobno lokalnoj hercegovačkoj Elta TV-u.

Unatoč rodne Pule koju je volio i često posjećivao te usprkos činjenici da je najveći dio života proveo u Beogradu, taj je hercegovački kraj smatrao, kako je i rekao novinaru, svojim domom.

No, vratimo se "Tajvanskoj kanasti", filmu za koji je Boris Komnenić često u intervjuima govorio da mu je upravo to omiljeni film, iako su tu bila i ostvarenja u filmovima "Splav meduze", "Dani od snova", "Bal na vodi" ili u serijama "Sivi dom", "Vratiće se rode"…

U "Tajvanskoj kanasti", manju, ali briljantnu rolu odigrao je Petar Božović, ponajbolji Borisov prijatelj, ali i čovjek kojem je Boris jedino dozvoljavao da ga zove Guza. Božović nakon odlaska kolege i prijatelja kaže: "Boris je uvijek bio moj omiljeni glumac. Čovjek s velikim osjećajem za humor, a opet, odlično je znao donijeti dramu. Njega sam uvijek smatrao našim Gerardom Depardieuom, otkad se pojavio kao mlad u našim vodama. Nikada nije prestajao biti zanimljiv, uvijek spreman za akciju".

Inače, Komnenić je isticao svjetsku kvalitetu i nadmoć srpskog nad hrvatskim filmom od 60-ih do sredine 70-ih, izdvajajući u tom kontekstu Purišu Đorđevića, Dušana Makavejeva, Sašu Petrovića, scenaristu Gordana Mihića, dok je iz hrvatske kinematografije istaknuo jedino "Brezu" redatelja Ante Babaje, za koji je kazao da je "divan, božanstven film".

O njegovom privatnom životu malo se znalo, s obzirom da se nije volio previše eksponirati u medijima, niti je cijenio novinare zbog njihove, kako je govorio, nepripremljenosti i površnosti. Iz braka s Rene imao je kćerku Nike, kasnije i dvoje unuka, no oni su ostali živjeti u Zagrebu, a sa svojom bivšom suprugom ostao je i nakon rastave u dobrim, prijateljskim odnosima.