Neki se glazbenici moraju brinuti kako će ih publika prihvatiti, a ponekad se i publika pita hoće li koncert biti vrijedan dolaska, no kada se radi o koncertima Tamare Obrovac i njenog Transhistria Ensemblea na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta, ta su pitanja izlišna. Naravno da će biti dobro, pa ne bi se valjda ovaj koncert održavao već 19 godina, na svako Valentinovo, s publikom koja svaki put napuni gledalište (makar je neke u petak navečer zaustavilo nevrijeme) i uz Tamaru koja je uvijek vrhunski raspoložena.

To je nešto što se podrazumijeva, kao što se samo po sebi razumije da će izvedba biti vrhunska, da neće nedostajati vještine muziciranja, ali niti jednog, kako se to hiperbolički naglašava vagona, ili bolje rečeno čitave kompozicije emocija. Ovaj put Tamara se uz Žigu Goloba, Krunoslava Levačića, Uroša Rakovca i Fausta Beccalossija na bini pojavila kako bi predstavila novi album čiji se izlazak očekuje krajem ove ili početkom iduće godine.

Pretpremijera je bila u četvrtak u Pazinu, a ovo je bila prilika da se čuje ča je novega Tamara pripremila, svega jedan dan nakon što je njen prethodni album "Apoxyomenos Recomposed" nominiran za Porina.

Nove pjesme nalaze Tamaru i dečke na dobro poznatom terenu, što je u petak navečer bilo više neko očito. Tu su opet njeni stihovi, kao i stihovi Draga Orlića, malo veseli, malo tužni, malo ozbiljni, malo neozbiljni, ali baš uvijek totalno iskreni, u devet pjesama u kojima je Tamara opet otvorila svoju dušu i pokazala odakle dolazi i kome pripada.

To znači da se opet naklonila svojoj obitelji, odavši počast nonu Šimetu, ali i još jednom u stihovima pustivši suzu za svog neprežaljenog oca. Uživo to funkcionira odlično jer su Tamara i bend opušteni zato što se nemaju zašto skrivati ili dokazivati - oni su ovdje pred svojima. Ne znam postoji li još negdje neki ovakav događaj gdje je između izvođača i publike izgrađena, održana i nadograđena baš ovakva prisnost i to prisnost koja djeluje prirodno, a ne nametnuto, nagurano, kao da je stvarana po uputama neke izlizane literature za samopomoć.

Ovo je prava stvar, taj senzibilitet koji izlazi iz glazbenika i njihovo majstorstvo svirke i lakoća međusobne komunikacije. Nakon svih tih godina to i dalje besprijekorno funkcionira, što god da Tamara odluči napraviti, a tome najbolje mogu posvjedočiti oni koji na Tamarine koncerte dolaze, koji imaju priliku, ne znam je li pretjerano ili čak nadmeno reći, sreću da budu tu i svemu tome prisustvuju uživo, kao što je bilo i ovaj put i kao što je opet sve završilo burnim aplauzima.

Ovo je koncert, ovo je priča i ovo je dio nečeg većeg.

Povezane vijesti

• Tamara Obrovac na Kaštelu promovirala novi album
• Krik za pravdom, ali i krik vlastite krivnje
• Glazba Tamare Obrovac i Transhistria quarteta u kombinaciji sa slikama Ivana Obrovca