Tea Tulić promovirala knjigu u Rovinju: Užitak leži u tome što je pisanje za mene avantura

Tea Tulić i Maja Klarić (Snimila Nina Orlović Radić)

U Gradskoj knjižnici "Matija Vlačić Ilirik" održana je promocija knjige "Strvinari starog svijeta", autorice Tee Tulić. S riječkom spisateljicom koja je za ovo djelo ovjenčana istaknutim književnim nagradama -Tportalovom nagradom, za najbolji roman na hrvatskom jeziku 2024.godine, Nagradom "Janko Polić Kamov", hrvatskog društva pisaca za najbolju knjigu 2024., te regionalnom književnom nagradom "Štefica Cvek", razgovarala je putopjesnikinja Maja Klarić.

Publika ostala bez teksta

- Ona piše jako dobro, objavljuje relativno rijetko i djeluje čvrsto i nekako neupitno, posve netaknuta kanibalizmom društvenih mreža i jeftinom medijskom pompoznošću. U vremenu imperativa sveprisutnosti i samoizlaganja kao da njeguje neki svoj način i ritam, složeno i mudro radi što osjeća da treba. Sklona je poetskom izričaju i miljenica je tz. zahtjevnijih čitatelja.

Njena proza ne čita se samo zbog fabule nego stila, atmosfere, filozofije, pa i trajnih poruka koje ćemo iz njih ponijeti, baš kako biva sa zbirkama poezije, a kao takve vanvremenske su, bez roka trajanja - pročitala je, umjesto formalnog predstavljanja autorice, ravnateljica Gradske knjižnice Maja Pulić, dio iz intervjua kojeg je, vodeći razgovor s književnicom potpisala Vanja Kulaš.

I dok je očekivano, nakon ovih riječi, publika ostala bez teksta, Maja Klarić odlično se snašla u ulozi moderatorice. Za početak zanimalo ju je kako nagrade utječu na njen rad, mijenjaju li se s njima i njeni nastupi pred publikom, odnosno što književne nagrade donose autoru?

- Nagrade nisam uopće očekivala. Ova knjiga je utišana, ona nema nekakve teme koje su danas u fokusu. S obzirom da je to kraći poetski roman, nisam očekivala ovoliki interes i pažnju, pojasnila je autorica, dodavši kako ni samu nominaciju nije očekivala, dok je sam čin uručivanja nagrade kod nje izazvao veću količinu stresa.

- Ni ja ni moje koleg(ic)e nismo sportski tipovi, pa ne čudi da sam, primjerice kod uručivanja Tportalove nagrade, bila uvjerena da će mi se dogoditi neki raspad sistema. S druge strane što nagrade mijenjaju?

Kod mene osobno, malo. Kod svake nove knjige, čini mi se da sam opet na početku. Ponovno ulazim u neku mračnu sobu, u kojoj netko spava a ja moram naći/napipati piđamu, bez da upalim svjetlo i nikog pritom ne probudim. Evo, to je meni svaki ulazak u tekst, objasnila je Tea, koju je Maja upitala gdje je tu onda spisateljski užitak kada ga se veže za piđamu?

- Pa mislim (smijeh) užitak leži u tome što je pisanje za mene avantura. Nemam neku šprancu po kojoj radim da moram unaprijed zacrtati radnju. Dosta vremena provodim u kontemplaciji likova, prostora i puno ulažem u atmosferu, u osjećanje atmosfere. A kada počnem pisati puno toga ne znam - kako ću, šta ću i u kojem će me smjeru pisanje povesti.

Zato je to avantura, i avantura mora biti. Jer, ako nije za mene kako će to onda za nekog drugog ona to biti, kaže autorica višestruko nagrađivanog romana "Strvinari starog svijeta", kojem su prethodile dvije prozne knjige "Kosa posvudu" i "Maksimum jata", koje, kako se čulo na promociji posljednje, neki čitatelji doživljavaju kao trilogiju. Dodajmo, tek da to mišljenje ne dijeli autorica.

S obzirom da ni autorica ni moderatorica nisu htjele puno otkrivati o sadržaju posljednje knjige, spomenut ćemo kako je jedna tema u "Strvinarima" aktualna a to je smrt bliskih ljudi.

- Smrt je tabu tema, do te mjere da se za umrlog čovjeka najčešće kaže da je otišao ili zaspao. Smrt (pa čak i bolest, tuga, strah) neke su riječi i teme općenito od kojih se zazire... O smrti se ne priča rječito, stvarno, dosljedno ni konačno iako ona predstavlja sastavni dio ciklusa. Osobno, kada razmišljam o smrti bliskih osoba razmišljam o sreći koju su mi pružili. I na tome sam zahvalna, pojašnjava Tea koja je s primjedbom kako svijet u kojem danas živimo njeguje teror sreće, izazvala (ali ne i prvi put) smijeh prisutnih.

- Uf... taj teror sreće je toliko bolestan. Govore nam da smo super samo kada smo nasmijani. Međutim, život je satkan od jednih i drugih trenutaka, ovakvih i onakvih i ne možeš stalno biti u nekoj ekstazi. Ta nismo prskalice da stalno gorimo/prštimo od sreće, zaključila je izvrsna riječanka Tea Tulić.

Rijeka u srcu i u knjizi

Tea Tulić, reći će moderatorica, često piše o svom rodnom gradu pa od tuda i pitanje što umjetnici predstavlja Rijeka?

- Kao prvo meni je prostor u književnosti jednako važan kao i u životu. Jednom prilikom dok sam bila u Vojvodini, zagledana u nepreglednu ravnicu bez stabla, kuća, ulica, ljudi pomislila sam kako su ljudi koji se ovdje zateknu, definitivno u problemu. Ta ravnica bez kraja i konca me upravo nagnala da počnem razmišljati o tome kako moj grad djeluje na mene.

Rijeka mi je jako važna i možda sam upravo zato i vrlo kritična prema njoj što, opet, smatram, da je odraz moje brige i ljubavi. Dinamična je. Što zbog mora, što zbog Učke, što zbog dramatičnog vremena koje jako utječe na ljude. Za mene je inspirativna, do te mjere da postaje "živo stvorenje", pa čak i lik u mojim knjigama, zaključila je, uz mnige zanimljive teme, Riječanka Tea Tulić.