Giardini 2
Leonida Kovač otvorila je ciklus programa Klub u klubu
(Giardini 2)
Novi program koji je u četvrtak navečer održan u Klubu-knjižari Giardini 2 ujedno je i novi format čitalačkog kluba naslovljen Klub u klubu, "nastao kao odgovor na nasušnu potrebu za kontekstualizacijom neselektivnog protoka informacija kao i za okruženjem koje će sudionike potaknuti na društveni angažman'', kako je najavila Helena Vodopija, voditeljica toga programa. Jednom mjesečno, uz smjernice i mentorstvo stručnjaka – teoretičara/ki, filozofa/kinja, povjesničara/ki – vodit će se diskusija o djelima vezanim uz krovnu temu te kao zaključak kolektivnog promišljanja producirati i esej koji će biti objavljen na web-stranici Kluba-knjižare.
Prvo ovogodišnje izdanje čitalačkog kluba imalo je kao temu raspravu o kultnom djelu njemačkog književnika W.G. Sebalda pod nazivom ''Saturnovi prsteni'' (Vuković&Runjić). Ovaj ciklus programa otvorila je povjesničarka umjetnosti i teoretičarka Leonida Kovač, autorica knjige ''Rasprizorenja'' (Sandorf) u kojoj polazeći od opusa W. G. Sebalda promišlja prakse sjećanja u smislu kritike nasilja.
Čineći to ona se usredotočila, kako je rekla, na odnos prema traumatskoj prošlosti i pritom izabrala formu eseja u kojoj, kroz dijalektiku slike i riječi, kritika normaliziranog, neperceptibilnog nasilja postaje moguća.
U razgovor su se uključili i brojni nazočni, među kojima povjesničarka umjetnosti Paola Orlić, antropolog Andrea Matošević, mladi znanstvenik Jonel Kolić...
Pričalo se na razne načine o ovoj knjizi, prije svega komparativno, interdisciplinarno, višeslojno, pri čemu su stvoreni paralelizmi i s nekim drugim književnim djelima, autorima i književno-umjetničkim pravcima, kao i mogućnost višestrukog iščitavanja.
- Ovo nije predavanje, niti tek čitateljski klub, to je višeglasje, način da se promovira kritika, idealna forma za problematiziranje raznih ideja, kazala je Vodopija.
Leonida Kovač je istaknula da je Sebald započeo karijeru kao književni teoretičar, a svoja je djela definirao proznim djelima neodređene vrste.
Jedna je čitateljica rekla da je Sebaldovo djelo podsjeća na ona Michela de Montaignea, na što je Kovač istaknula tu komparaciju iz čega može nastati esej kao poziv na ponovno promišljanje i razgovor o tim paralelizmima.
Paola Orlić navela je da je taj tekst čitala u originalu i da joj je bio silno interesantan, a još zanimljiviji nakon Leonidine interpretacije.
- Autor donosi nevjerojatno bogat tekst, toliko slojevit, nemoguće je čitati samo linearno to štivo, kazala je Orlić.
Kovač je govorila o činjenici da se ovo djelo ne može žanrovski odrediti, jer da "kliže iz modusa u modus", da je to važno za granice između akademskog pisma i književnosti, za pokazati njihovo (ne)postojanje.
Također, tijekom večeri bilo je govora i uništenju školstva, posebice visokog školstva i humanističkih studija.
- Bolonjski način studiranja omogućava mobilnost, ali s druge strane svodi obrazovanje na niz svojevrsnih kratkih tečajeva, svi samo "love" te bodove, gubi se dubina, širina obrazovanja, potenciraju se STEM studije, kazala je Kovač.
Andrea Matošević naveo je pak da ga je to Sebaldovo djelo podsjetilo na Gramscija i njegovu misao "povijest u nama ostavlja bezbroj tragova".
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
