prapovijesno gradinsko naselje
Klara Buršić Matijašić: Žiteljstvo Monkodonje obilježilo pokretljivost, dinamičnost i snalaženje
(Snimio Roberto Rauch)
U dupkom ispunjenom prostoru bivše premanturske škole u četvrtak je vrlo zanimljivo predavanje o arheološkom nalazištu Monkodonja održala prof. dr. sc. Klara Buršić Matijašić. Teško da postoji relevantnija osoba za predstavljanje ovog prapovijesnog gradinskog naselja u zaleđu Rovinja: Buršić Matijašić je, naime, doktorirala upravo temom o gradinama, kojima se bavi već 40-ak godina, magistrirala je upravo na temi Monkodonje te je jedna od najzaslužnijih za arheološki značaj tog nalazišta danas.
Svoje je istraživanje najviše posvetila analiziranju keramičkih materijala pronađenih u Monkodonji, obradivši pritom 40 tisuća posuda i zaokruživši prvotno istraživanje profesora Borisa Baćića, koji je zajedno s Brankom Marušićem sasvim slučajno otkrio nalazište 1953. godine.
Međunarodna pozornost
Termin gradina, u početku je pojasnila Buršić Matijašić, u arheologiji označava naselja na uzvisinama od prapovijesti do srednjeg vijeka. U upotrebi se često pojavljivala i riječ kaštelijer po čemu se, dodala je, jasno nazire dualizam istarskog poluotoka na austrijsku i mletačku sferu utjecaja. Pozicija gradina na uzvisini, kako je to pojasnio i Borivoje Čović, pružale su sigurnost od iznenadnog napada, mogućnost kontrole i promatranja bliže okoline te uvjete za organiziranje obrane od, u to doba, napada usred indoeuropskih migracija. Po apsolutnoj kronologiji, iskopinama su nađeni ostaci civilizacije koja je tu živjela od 1800. – 1200. g. pr. Kr., odnosno u rano i srednje brončano doba, otprilike kad je Babilonija bila na vrhuncu svoje moći.
Zanimljivo je to da je Monkodonja otkrivena tako kasno, što je vidljivo po tome da se nije pojavljivala u ranijim kartama i monografijama s popisom brojnih arheoloških nalazišta u Istri, pa se tako ne pojavljuje ni među 350 gradina koje je krajem 19. st. evidentirao Carlo Marchesetti. Profesor Baćić u svojim spisima piše da obližnji ljudi nalazište nazivaju Makadanija ili Makadanj, a dvadesetak godina kasnije Benedetto Lonza piše o »Monte Macadano presso Rovigno«.
Nakon istraživanja Baćića i same Buršić Matijašić, Monkodonja izaziva međunarodnu pozornost te uskoro na lokaciju dolazi čitav međunarodni tim s Bernhardom Hänselom na čelu, jednim od vodećih europskih stručnjaka za prapovijesnu arheologiju. Na nalazištu mu se pridružuju još Kristina Mihovilić, Biba Teržan i Damir Matošević te niz znanstvenih suradnika: arheozoolozi, antropolozi, arheobotaničari, znanstvenici za geofizikalna mjerenja, mjerenje i fotografiranje, obradu podataka, a u iskopima, koji su trajali punih 12 godina, sudjelovalo je čak 126 studenata. Produkt su bile knjige »Monkodonja« 1,2,3 i 4, danas nezaobilazna literatura za poznavatelje brončane povijesti.
Buršić Matijašić zatim je iznijela najveće zanimljivosti o životu u brončanodobnom naselju Monkodonja, čiji je žiteljstvo obilježila pokretljivost, dinamičnost i snalaženje. Premda je lokalno stanovništvo za istraživanja tvrdilo da je u blizini postojao izvor vode, koji je u međuvremenu nestao, važnu je ulogu u opskrbljivanju ovim primarnim resursom zasigurno odigrala lokva Cocaleto. Da je stanovništvo bilo vješto u sakupljanju vode vidi se iz rekonstrukcija kuće, u kojima su pronađeni posebni recipijenti. Gradina je bila opasana gornjim i donjim terasama, a potonje su služile za obradu zemlje i gradnju kuća u nizu. Bila su napravljene od kamenih i drvenih elemenata sa slamnatim krovovima, a građene su uz suhozide i bedeme.
Najvažnije sastavnice ove civilizacije bile su vatra, kamen, drvo, keramika, kosti životinja (u prilog stočarstvu išla je činjenica da je velik dio pronađenih kostiju pripadao domaćim životinjama), glina (koje tamo nije bilo, čime je dokazano da su po nju odlazili do rijeke Mirne, Raše ili do Limskog kanala). Buršić Matijašić istaknula je da su koristili broncu, miješajući bakar i kositar, dok su rudu dopremali iz slovenskih ili alpskih područja. O njihovoj sposobnosti za putovanje i »gospodarstvo« govori i činjenica da su plovili sve do Egejskog mora, o čemu govore veze s Mikenom i mikenskom keramikom.
Prehrana se bazirala na mesu domaćih životinja, a u manjoj mjeri konzumirali su se plodovi mora poput školjaka, puževa, rakova i riba. Također su koristili žitarice (pšenica, ječam, pros, zob), mahunarke (lećasta grahorica, grašak, graholik i bob) te sakupljali smričke i žireve. Iako su pronađene veće količine sjemenka grožđa, o maslinama nema spomena.
Zagonetne pločice
Monkodonjani su keramiku oblikovali ručno, bez kola, prije nego bi ju ispekli u brojne i prilično krhke, ali velikim dijelom sačuvane posude svih vrsta i oblika. Sama Buršić Matijašić ulovila se u koštac s analizom 40 tisuća takvih, dok je međunarodnim istraživanjem obrađenom njih čak 300 tisuća. Od pehara, zdjela, zdjelica, lonaca, vrčeva, čaša, tanjura, zanimljivih keramičkih tronožaca do Pyraunosa, vrste keramičkog postolja koje je ujedno bilo i ukrašeno pokretno ognjište. Najveću pozornost među pronalascima vjerojatno su izazvale zagonetne keramičke pločice, danas poznate kao krušni idoli, kojima i dalje nije otkrivena namjena.
Ovakvi su predmeti, njih 300-tinjak, nađeno na prostoru od Korzike, preko srednje i istočne Europe do donjeg Podunavlja. Najčešće su ovalnog ili izduženog pravokutnog spljoštenog oblika, veličine oko 9 centimetara te su ukrašeni raznim jednostavnim geometrijskim motivima različitih rasporeda. Nagađa se da su bile poseban kodeks namijenjen elitnom vladajućem sloju, neka vrsta kalendara, računski zapisi, a pridaje im se i kultno značenje, pa čak i oblik prapisma. Na području Istre pronađeno je šest takvih predmeta te su svi zabilježeni upravo na nalazištu Monkodonja, a danas se nalaze na važnoj izložbi u Frankfurtu.
Predavanje su organizirali Fenoliga - udruga u kulturi i Javna ustanova Kamenjak.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
