MIKROKOZMOS BUJŠTINE
Predstavljena knjiga Denisa Visintina u Zajednici Talijana Buje
(Snimio Zvonimir Guzić)
U prostorijama Zajednice Talijana Buje održana je prezentacija knjige Denisa Visintina »L’agricoltura del Buiese L’eta` Veneziana e le trasformazioni ottocentesche« (»Poljoprivreda Bujštine - Venecijansko doba i transformacije devetnaestog stoljeća«).
Mnogobrojni uzvanici došli su na javno predstavljanje publikacije koja je bila gotova još prije pet godina, ali zbog problema sa pandemijom tek sad je postala dostupna široj publici.
Ideja se rađa
Jezgra same knjige nastala je krajem 80-ih godina prošlog stoljeća u okviru autorovog studija povijesti u Trstu.
Ideja se rađa krajem treće i početkom četvrte godine fakulteta, nakon zadnjeg ispita iz predmeta Storia dell’agricoltura (Povijest poljoprivrede), kod mentora – prof. Furija Bianca koji je nakon toliko godina razveselio svog nekadašnjeg studenta došavši u Buje na predstavljanje knjige.
Premda su bili najavljeni kao gosti iz opravdanih razloga prezentaciju su propustili prof. Kristjan Knez predsjednik Društva za povijesne i geografske znanosti iz Pirana, te prof. Ivan Županić koji su svoje osvrte poslali pisanim putem te su pročitani pred svekolikim auditorijem.
»Denis Visintin fokusira se na ograničeno geografsko područje u određenom povijesnom vremenu. On proučava stoljeća mletačke prisutnosti u ovim krajevima što mu omogućuje promatranje poljoprivrednog razvoja u različitim aspektima od prepoznavanja posebnosti i kontinuiteta do pojave radikalnih promjena.
Nadalje, pozivanje na 19. stoljeće pomaže u razumijevanju tih promjena, koje ipak nisu u potpunosti zamijenile tradicionalni pristup obradi zemlje. Iako se naslov knjige odnosi na poljoprivredu, ovo djelo otkriva mnogo o društvu i naslijeđu Mletačke Republike, koja je ostavila jasan trag u urbanim središtima, ali se osjetila i u ruralnim prostorima. Običaji su jako ukorijenjeni u zemlji, koje ni modernizacija ni promjene nakon egzodusa nisu uspjeli u potpunosti izbrisati iz tradicije.
Krajolik je identitet, on je izraz određenog mjesta i njegovih stanovnika, u krajoliku nalazimo kondenzirane i slojevite povijesne procese koji se očituju u naseljima, u kulturnim i umjetničkim prisutnostima, u načinima proizvodnje.
Zato je njegovo očuvanje od temeljne važnosti, jednako kao i preokrenuti trend trošenja zemljišta i njegove degradacije, to su aktualni izazovi, kako u Istri tako i drugdje u svijetu.« putem priopćenja poručio je Knez.
Uslijedio je osvrt prof. Ivana Županića kojeg je pročitala voditeljica programa Tanja Šuflaj.
»Rad na knjigama ovakvog, istraživačkog karaktera iziskuje velika odricanja vezana za materijalne troškove kao što su prijevoz, fotokopije tj. preslici i ostalo. Osim toga potreban je dugotrajan i strpljiv rad, najčešće u samoći.
Denis stvara buduću knjigu u slobodno vrijeme, nakon posla, u početku u svojoj radnoj sobi u Bujama, a kasnije najviše u Poreču na njegovom šufitu. Knjiga koja je pred nama nije samo rezultat kabinetskog rada.
Kako bi usporedio informacije iz izvora, Denis odlazi na teren te uočava primjerice očuvanost pejzaža kojeg opisuje još Tommasini – Povijesno-zemljopisni komentari o pokrajini Istri/De Commentari storici geografici della Provincia dell’Istria iz 1641.
Još uvijek nalazi npr. vigne alte ili visoke brajde zvane i piantade sa širokim redovima kao i vigne basse (niski i debeli trsovi; uski redovi) što se danas doista rijetko vidi.
Kod visokih trsova još su bile prisutne žitarice sijane između redova vinove loze što je isto tako gotovo pa izumrlo.
Također, su bili prisutni i vrtovi ispod kuća u Bujama koji polako nestaju. Karakterističan terasasti pejzaž (tal. terrazzamenti) koji je zbog reljefa tipičan za istarsko pobrđe dobrim dijelom nestaje, a na području Momjana ili Oprtlja opstao je u nešto većoj mjeri, makar i u fosiliziranom obliku.
Bez obzira na to što je knjiga objavljena, ova tema nije iscrpljena niti završena.
U tom smislu Denis ističe: »Ako si zadovoljan znači da knjiga ne valja« što ukazuje na to da nije prestao razmišljati o ovoj temi. S vremenskim odmakom, danas bi inzistirao više na utjecaju feudalizma i istraživao bi više ulogu crkve jer je došao do zaključka da je crkva, uključujući i bratovštine, župe i dr. bila najveći posjednik na Bujštini – oko 30 posto zemlje na Bujštini pripadalo je crkvenim institucijama i to ona najbolja zemljišta.
Također, neka su pitanja ostala otvorena, npr. kako je završio feudalizam na Bujštini. Znamo da ne završava 1848. godine i da nema oštre vremenske granice, jednostavno se postepeno ugasio. Oko 1878. godine se gase feudalne institucije u Istri, ali je možda ipak negdje nešto preživjelo.
Ovakve knjige za svakog stanovnika mikrokozmosa kao što je Bujština/Il Buiese predstavljaju mali spomenik, testament zavičaju. Važnost teme tj. ove knjige ogledamo i u sljedećem segmentu: kulturni pejzaž Bujštine još uvijek je uglavnom definiran poljoprivredom, bilo u aktivnom ili fosiliziranom obliku.
Čak i mali urbani centri u unutrašnjosti Bujštine u prošlosti su bili formirani kao predstavnici nedjeljive cjeline koju su činili s agrarnom okolicom: urbana jezgra – vrtovi – agrarna okolica.
Mogućnosti ovakvih »čitanja prostora« su gotovo neograničene, ali za to treba imati znanja kakvo nam daje i ova knjiga. Baza znanja još uvijek dolazi iz knjiga, a znanje je jedina »roba« koja se »trošenjem« povećava.« stajalo je u osvrtu Ivana Županića.
Prisutnima se obratio i profesor Furio Bianco prisjećajući se Visintina kao marljivog studenta kojem nije bilo teško iz Buja dolaziti na konzultacije oko diplomskog rada i istraživati građu po tršćanskim bibliotekama.
Sam autor se zahvalio Pučkom otvorenom učilištu Buje i Zajednici Talijana Buje na organizaciji predstavljanja knjige, te mnogobrojnih posjetiteljima kojima je na kraju u znak zahvale uz posvetu poklonio svoju knjigu. Opuštenoj atmosferi pridonio je i Duo Dante i Anita svojim glazbenim nastupom.
Marljivost i karakter
U knjizi je objavljeno 50 fotografija. Na prednjoj strani korica umjetnička je slika »Oprtalj-Portole« autorice Amine Konate Visintin, dok su na stražnjoj stranici korica »Buie-Buje«, fotografija autorice Mirande Legović.
U samoj knjizi autori fotografija su Miranda Legović i Gianfranco Abrami, a jedna slika je i od prof. Furia Bianca.
Osim što prikazuju prostor, na fotografijama su prisutni i domaći ljudi. Tako je npr. na str. 150 fotografija Stelija Basanessea – ultimo portolan autorice Mirande Legović.
Gospodin Stelio cijeli je život svojim radom »zaslužan« za kreiranje i održavanje »agrarnog pejzaža« oko Oprtlja. Svojom marljivošću, ali i karakterom postao je gotovo metafora za Oprtalj.
U jednom razgovoru Denis je to lijepo sažeo »Kada vidiš fotografiju Stelija, dobivaš ono što nije napisano o Oprtlju.«
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
