Biografi za Frana Kurelca ističu da je bio književnik i filolog, začetnik Riječke filološke škole, sakupljač narodnog blaga. On sam na naslovnicama knjiga naglašava da je »starinom Ogulinac,a rodom iz Bruvna u Krbavi«.

Rodio se na današnji dan, 14. siječnja 1811., a preminuo u Zagrebu u lipnju 1874. godine. Na 50. godišnjicu hrvatskog narodnog preporoda, 1885. godine, njegovi ostaci preneseni su u počasnu ilirsku arkadu na Mirogoju.

Akademik bez formalnog obrazovanja

Nije završio studij. Iako samouk, bio je vrlo obrazovan poliglot. Konačno, bio je učitelj u Rijeci i u Đakovu, a članom JAZU-a postao je 1867. godine.

Premda je u Rijeci boravio kratko (1849.–1860.), a u riječkoj gimnaziji predavao od 1849. do 1854. godine, ostavio je duboke tragove u životima učenika i njihovom filološkom radu. U hrvatskoj jezikoslovnoj povijesti cjelokupnost Kurelčevih standardoloških misli i prijedloga obuhvaćena je pod nazivom Riječka filološka škola.

Zauzimao se za književnojezično jedinstvo slavenskih naroda u duhu tadašnjih sveslavenskih ideja, ali je pritom imao jasna stajališta o hrvatskom nacionalnom pitanju i nije se odricao hrvatskog imena. Gradio je književni jezik na osnovu svih triju narječja (što, ča, kaj), s mnogobrojnim crkvenoslavenizmima, slavenizmima, svojim tvorenicama, gramatičkim i leksičkim oživljenicama. Svoja mišljenja o jeziku izložio je u knjizi Recimo koju (1860.), a, govore u riječkoj gimnaziji, pjesme i proglase iz 1848. objavio je u djelu Fluminensia (1862.).

Kurelac, po mišljenju svoga vremena, smatra čakavski dijalekt jezgrom hrvatskog jezika. Zato se ljuti što »svojega narečja Hrvatjani poznaju puno manje: er se je do sad premalo čakavskih pisatelj, najkorenitijih Hrvatov, na videlo izneslo«. Po njegovu mišljenju, u jeziku Zagrebačke škole nema dovoljno elemenata čakavskoga, hrvatskog dijalekta.

Upravo Rijeka, njena okolica, Istra i Hrvatsko primorje, kamo je došao 1849. godine, snažno su djelovali na oduševljenog propovjednika slavenske jezične uzajamnosti.

Družio se i prijateljevao, među ostalim, s Jakovom Volčičem, upraviteljem župe u Veprincu, s kojim je rado putovao po Istri.

Što je pak Fran Kurelac sudio o molitveniku Otče, budi volja tvoja, koji je prvi put objavljen 1854. u Trstu? U njemu se prelamaju jezično-pravopisni problemi toga doba. Juraj Dobrila, koji je priredio molitvenik, piše zagrebačkim pravopisom, ali jezikom kakvim do tada nijedan molitvenik u Hrvatskoj nije bio sastavljen. Dobrila je molitvenik izdao čak tri godine prije nego što je postao biskup. Koristio se gdjegdje i ikavicom, smatrajući da će ciljano čitateljstvo tako molitvenik bolje razumjeti. U kasnijim izdanjima dotjeruje jezik molitvenika, ali uvijek po uzoru na jezik i pravopis zagrebačke filološke škole.

Prepiska s biskupom Dobrilom

Stoga je zanimljiva poveznica između Dobrile i predstavnika i utemeljitelja riječke filološke škole, Frana Kurelca. Spomenimo tek da je svoje pisanje i prevođenje Dobrila počeo u vrijeme kada Fran Kurelac, »učitelj naroda i latinskoga jezika«, tek počinje svoju djelatnost.

Kurelac 7. kolovoza 1854. piše Dobrili i osvrće se na molitvenik »Otče, budi volja tvoja«. U početku hvali Dobrilin jezik koji je »gladak, pravilan i razumljiv«, čemu se čudi »tim večma što današnja Istra nije ona ista kojom biaše za Stepana Consula, ni za Frana Glavinića«.

»Vaša je knjižica – hvali je Kurelac – moje obamrle sanje opet uskrsnula te se tvrdo nadam da po vašem primeru i med Istrijanci ono lepo slovinsko slovo opet ožive, koje bi zlosilni rado lopatom pogrebsti i zagrnuti«.

Na posebnom papiru pak niže Dobriline pogreške, koje završava napomenom o genitivu: »Najpogrešnije pako od svega je genitiv na -ah u pluralu«.

Dobrila je poznavao Kurelčeve jezične poglede, ali ih nije slijedio. Neke je savjete iz pisma primio, čak i one lošije (mjesto č preuzeo je po Kurelčevu savjetu tj), ali je i u drugim izdanjima jezik ostao bez većih promjena.

O tome Kurelcu piše svećenik Krčke biskupije, kasnije ravnatelj Hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, povjesničar i slavist dr. Ivan Črnčić (1830.-1897.): »Presvetli Dobrila, biskup Porečki, ovde (t.j u Beču) je preštampao svoju knjigu Otče, budi volja tvoj, popraviv nekoliko. Bio mi je pisao da da uzmem Correcturu, a ja videv mnogo kriva jezika, i kleti ah, odgovorih mu da hoću ali da bih rad to i to popraviti, jer tako i tako da ne valja. A on na čas ovako meni: U našem jeziku što pisati je mučno i neugodno; nu buduć da naš siromašni puk u Istri nima u rukuh nikoje druge pobožne knjižice, podajem mu ja što primorem, a s vremenom neka vestnii muži što boljega na svetlost dadu. Otče, budi volja tvoja je u 4.000 istiskih po Istri zato moram ga činiti pečatiti onako (!) kako sam ga ja popravio, da se puk nemuti, koji je tako od starine (??) navadom Dalmatinski genitiv…«.

Črnčić uz to pismo dodaje: »Čto ćete, osalskim glavom i osalskim mislim i osalskim ćudim?«

Svi pisci jednodušno ističu velike Kurelčeve zasluge na podizanju nacionalnog duha. Naša Sloga, preštampavajući članak iz Pučkog prijatelja donosi ovakve misli: »Što je Kurelac kao profesor na Rijeci za naš narod dobra učinio, najbolje ću izraziti ako reknem da se ponajviše njemu imade zahvaliti što je riečka županija onaj rodoljubivi plamen raspirila, o koji su se do sada sve neprijateljske namjere dušmana hrvatskih uviek razbijale«.

Buditelj nacionalnog duha

U povodu Kurelčeve smrti Naša Sloga je na naslovnici (1. srpnja 1874.) objavila nekrolog:

»Frana Kurelca, akademika i jezikoslovca hrvatskoga, neima više med živućimi! Dne 18. p.m. predstavio se u Zagrebu u 64. godini svojega vieka. Na tu žalostnu viest protrnula je svekolika domovina, a naime hrvatsko Primorje, gdje je on, bivši profesorom na Rieci, posadio i odgojio stabalce samosviesti i narodnosti hrvatske. Otud se njegov duh razplodio po Istri i kvarnerskih Otocih, koje dvie zemlje je on više puti proputovao sabiruć rieči i naslušajuć hrvatske govore, pa gdje ga neprestance spominju njegovi mnogi učenici, štovatelji, znanci i prijatelji. I Bog zna bi li se bio odvio ikad ni ovaj list sa našega srdca da nebudu njegovi poslenici poznali u ono doba toga vriednoga muža, koji je nekojim od njih bio učitelj, a nekojim dobar znanac i prijatelj. Zato ga mi ovdje uz ostali narod žalujemo i kao osobita dobročinca. Slava mu i vjećna uspomena!«

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam