Goran Matović i Sara Renar odali su počast Tinu Ujeviću na pozornici Istarskog narodnog kazališta kroz »San i ludilo«, prizvavši pritom i neuništivi duh jednog Arsena Dedića koji je priču započeo prije skoro 50 godina.

(Foto: INK)

Nije bitno koliko netko zna ili koliko netko ne zna o Ujeviću, koliko nekog zanima ili ne zanima ovaj pjesnik, »San i ludilo« daje do znanja koliko je on bio velik i zašto bi ga trebalo zapamtiti, unatoč tome što nije htio da mu se rade spomenici. Ovo, uostalom i nije spomenik, barem ne onaj u mramoru i željezu, ali jest otvoreni prozor u Ujevićev duh. Ovo je prilika da se pjesnika upozna kroz njegove stihove, ali i dogodovštine. Tako u jednom trenutku Matović prenosi što je 1925. napisala beogradska Politika kada su tamošnje vlasti Ujevića protjerale zbog besposličarenja i toga što je u trenucima pijanstva govorio svašta o vlasti. Pokušali su ga gurnuti u ludnicu, ali ispalo je da je Ujević prepametan za takvu instituciju.

(Foto: INK)

Da bi ispričao priču o Ujeviću, Matoviću nije bilo dovoljno samo poznavanje teksta, nije mu bilo dovoljno samo složiti naglaske i artikulaciju, staviti na sebe šešir i šal nego je morao pokazati da ima osobnost. Matović je upio riječi pjesnika na putu od optimizma preko melankolije do pesimizma i bijesa. Ujević razmišlja; on ima svoje ja i ta osobnost prodire kroz Matovićev nastup. Njega prati Sara Renar koja je sa svojom električnom gitarom i glasom poput vezivnog tkiva između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, pogotovo dok izvodi »Kolajnu«. Ujević opet postaje aktualan i spreman da kroz ovakav projekt još dugo živi, u kontaktu s publikom, ali istovremeno uvijek sam.

Povezane vijesti

• Krik za pravdom, ali i krik vlastite krivnje
• U srijedu u INK-u premijera predstave "Blak"
• Ništa od slatke budućnosti