"Halo… Ej, šta, a…". Djeluje neartikulirani spoj riječi. No nije za one koji su znali taj njegov retorički kod. Bilo je tako i te prestupne 1992. godine, na dan 29. veljače. Ležao sam kod kuće s upalom pluća. Upalio sam radio i prvi puta u životu slušao "A sada sport… i glazba", špicu naše mladosti i najdražih tematika koje su njome označene, a da je Pula unutra. Počinjala je prva i povijesna sezona Prve HNL. Istra, novitet, kao i Varteks, gostovala je na Poljudu. Glas Ede Pezzija, iz svih špica bivše lige. Prvi put se uključio kolektivni prijenos kola, da bi, naravno, objavio pogodak Hajduka. Nema veze, mislio sam si, oni su druga planeta. Za Istru i Pulu je povijesno najznačajnije da je uopće u toj konkurenciji. Onda se Pezzi opet "ispričavao što upada kolegama", ali kaže, pao je opet gol na Poljudu. Mislim si već 2:0, ali… "Pao je gol, ali iznenađujuće, na drugoj strani. Istrijani su izjednačili, prodor Lasića i gorostasni Igor Pamić poentirao je za 1:1". Druga dva javljanja, do 3:1, ne pamtim toliko jer trenutak prethodne objave ostao je lajtmotiv sjećanja početka novog doba. Prvoligaške Pule.

Toga dana zazvonio je u neko doba stari narančasti Iskrin telefon. "Halo… Ej, šta, a…".

Branko Bubić Buba i njegova objava stava. U prijevodu, dobro je bilo, jel, što misliš? Nije to nužno značilo pobjeda ili poraz. U bezbroj utakmica koje smo komentirali time je odavao pozitivan stav, a očekivao je ili se nadao potvrdi. Od tog prvog pa do donedavnih prvoligaške moderne kojoj je kao aktivni sudionik svjedočio, bio je jasan orijentir događanja na terenu i izvan. Objektivan u procjenama, nikad populista ili lokalno oportunista. Uz znanje nogometa i svih odnosa, bio je optimalan sugovornik u željenim mu vječnim raspravama.

Idućeg četvrtka će biti tri mjeseca da Buba više nije s nama. Odmak vremena razbistri poglede zamagljene emotivnim refleksijama. Mnogima nedostaje, iz raznih razloga. Meni nedostaju baš ti razgovori s njim i doza zdravog raspravljanja. Nakon čega bi bio uvjereniji u ono što mislim, ili bi me razuvjerio argumentima. Ili obrnuto. Nije bio isključiv. U svakom slučaju bili bismo na dobitku u kontekstu "najrealnijeg stava". U nogometnom okruženju jako je teško imati takve pristupe, jer po defaultu, ama baš svi misle da sve znaju i brane svoje stavove čak i onda kada su dokazano u krivu. Dio je to folklora nogometa. Nemjerljivo je štetnije što je takav "dijalog isključivosti" prerastao u općedruštveni folklor.

Danas na Poljudu, 30 godina kasnije, Istra 1961 odmjerit će snage sa Hajdukom 54., odnosno u Splitu 28. put. Već 15 gostovanja zaredom "zeleno-žuti" dolje gube. Unatoč tome podsjetio sam se na dva poluvremena razgovora s Bubom, nakon remija s Hajdukom proljetos na "Drosini" i u porazu na Poljudu slijedom sudačke otimačine. Bilo je u Puli preko 4 tisuće gledatelja, odlična atmosfera, "bijeli" su poveli golom budućeg reprezentativca i igrača Hajduka, Milana, Atletico Madrida i drugih klubova, kojem je Istra (i Kruno Jurčić) omogućila zalet karijere. Na gol Nikole Kalinića, umjesto (ras)pada Istra je odgovorila dobrom igrom i pogotkom Belje. Do kraja mogla je, uz nekoliko šansi, i pobijediti, ali kako je kazao Buba, mogla je i izgubiti. "Bijelima" je poništen gol.

Naš razgovor na parkiralištu podno Zapada počeo je kao osvrt te utakmice i njegovog "Šta, a?". Uskoro je prolazio jedan vječni "nezadovoljni znalac" i dobacio mu u prolazu "kako Istra ne može pobijediti ni ovaj brižni Hajduk". Buba mu je samo uzvratio "E sinko moj…". Još jedna sintagma, koja je kod njega značila pristojno neizgovoreni nastavak "ne znaš o čemu pričaš".

- Vidiš ti, odigramo s jednim Hajdukom, koji se bori za vrh, neriješeno, i to ravnopravno, a on i takvi misle da je to ništa jer se nije pobijedilo. Svaki pozitivan rezultat s velikom četvorkom je veliki uspjeh za nas. Oni su bili u Jugo ligi jaki, u HNL-u su velikani, a gdje smo mi bili".

Na sve strane, rekoh, ali nikad centrirani kao sada. I složio se, on koji je sve to prošao kao igrač, od republičkih do prve jugo lige, kao tajnik od zone do Prve HNL. Par sati smo pričali o svemu tome, na zidiću opustjele "Drosine". Tamo su još guštali dojmove večeri, na klupi ispred ekonomata, ekonom dobričina Vlado Derkuća i njegova mlađa desna ruka, Sandi Omić. Buba je evocirao brojne zgode i nezgode unatrag desetljeća i onda u jednom trenu definirao.

- Znam da navijači žele više od borbe za ostanak, logično je to. Valjda će se i to dogoditi. S Garciom igramo zbilja lijep nogomet, protiv svakog napadamo. Ali koliko smo puta bili na rubu vječne borbe za opstanak nogometa u Puli, ovo je sada pjesma. Prije četiri godine bili smo na rubu gašenja, hrabrio sam sebe i druge da će se netko morati javiti upravo zbog svih muka nogometa Pule kroz desetljeća. Sudbina je htjela, uz hrabru momčad i Raju da one kvalifikacije s Varaždinom "preživimo". Evo gledaj četiri godine kasnije, ja to dobro znam, mi smo sada klub. Nikad nismo bili sređeniji po svim segmentima, uredna plaćanja, ulaganje u školu, poboljšavanje uvjeta, standarda rada, naših klinaca je sve više u reprezentaciji i prvoj momčadi. Sinko moj, kad se sjetim što smo sve prolazili prije, kad nije bilo struje i tople vode na starom stadionu. Kad nismo imali dresova, ni para za ručak po putu, u HNL-u. Ovo je sada drugi svijet. Puštamo korijene u prvoj ligi, uvažavaju nas po cijeloj Hrvatskoj, stvara se tradicija i valjda će jednog dana, logikom stvari, doći i neki rezultat. Samo da Baski u tom smislu budu logičniji".

Znam, mlađim ljudima pogotovo, te priče što je bilo nekad u kontekstu onog što je danas, ili može biti, malo znače. Svi smo nekad bili mladi i tako gledali na stvari. Mojoj generaciji su stariji govorili da budemo sretni što imamo u klubu, jer su oni na utakmice putovali kamionom uz mali sendvič, a ne kao mi autobusima uz ručak. Tako stvari idu, pogotovo danas kada se živi u tehnološki drugoj stvarnosti i posljedično frenetičnoj brzini. Okvir svega ipak ostaju realnosti. U nogometnom smislu Pula je prevalila ogroman put i iskušenja te nikad nije bila priča prvog kluba grada organiziranija, stabilnija, s napokon logičnim profesionalnim smislom, nego što je sada. Da bi se dogodilo ono što svi navijači, stari i mladi, optimističniji i skeptičniji, pobornici ili oponenti vlasnicima, ili barem velika većina žele, a to su rezultatski hod "prema gornjem dijelu tablice", trebalo je, i još ponešto treba na planu stvaranja temelja klupskog sazrijevanja.

Činjenica da je Istra sposobna pobijediti Osijek i zaustaviti Hajduk u jeku borbe za vrh, da je natjecateljski konkurentna pa joj na Poljudu sudac drastično oduzme šansu za pobjedu, da šokira Rijeku u polufinalu kupa, odigra sjajno protiv Dinama u Maksimiru, dovoljno govori da je nogometna Pula stekla bitno drugačiji status u odnosu na prošlost. Kao što uvjerljivi porazi sa svakim suparnikom, kod kuće s dobrim Varaždinom, (i) zbog kašnjenja u selekciji igrača i izmišljenog jedanaesterca, ili Lokomotivom zbog nespretnosti, pa nelogično zatvaranje Istoka za Hajduk, sporadični baskijski manjak empatičnosti prema "domaćem" i vlasničko skupo plaćeno donedavno lutanje, sve zajedno ukazuje da proces rasta kluba ne da nije završio, nego je zapravo tek počela gradnja iznad temelja. I dojam je da, napokon, hvata ritam i priželjkivane pravce.

Kako god prošla danas na Poljudu, kod favorita i velikog kluba, ta se zbilja neće promijeniti. Nije se zaustavila ni nakon 15 poljudskih poraza zaredom, od 2014. godine. Trideset godina od onog debija, pulski nogomet je ipak iskoristio državni poklon, prvoligašku ulaznicu. Unatoč svim problemima, ispadanjima iz lige, vlastitim promašajima i diletantizmu, opstrukcijama, političkim i inim ignoriranjima, neimaštini, a zahvaljujući prije svega stranom kapitalu, već 14 godina zaredom igra se elitna liga. Od toga deset u nikad težoj konkurenciji Lige 10. Uz lijep gradski stadion, stalnu navijačku skupinu (Demoni) i tisuće pratitelja, s prvi puta klupskim kampom, jednom od sada uspješnijih omladinskih škola i sve (nacionalno) uspješnijim ženskim ekipama.

To je (jedna) urbana priča Pule, a ne pisoar od milijun kuna.

Povezane vijesti

• Otkrivanje i razotkrivanje Drosine
• METROPULA: Dekadencija destrukcije
• METRO PULA: Od šezdesetih do 60 godina, kvalifikacija Pule