Piše Robert Matteoni
METROPULA: Dekadencija destrukcije
Ilustracija
Prošle srijede prošetao sam do "Drosine" i pomoćnog terena, gdje su se sučelili mlađi i stariji pioniri Istre 1961 i Rijeke. U više navrata sam pogledao generaciju koja je gotovo godinu mlađa u odnosu na konkurenciju, a koju je okupio Igor Krajnc. Na turnirima u Hrvatskoj i izvan nje ta škvadra iskazuje nadarenost koja je iznad prosjeka za tu dobnu kategoriju. Uskoro će u Beč na turnir koji se tretira kao neslužbeno prvenstvo Europe za taj uzrast, a za kojeg su se izborili na kvalifikacijskom turniru u BiH.
Neću o imenima, iako su već više puta istaknuta u javnosti, dijelom i zato što im je Istra 1961 osigurala stipendijske ugovore i to objavila. Radi se o dječacima na početku tinejdžerskog doba, pred njima je vrlo izazovna faza odrastanja, pred njihovim roditeljima pogotovo odgovorno vrijeme. Svako javno iskazivanje je rizik od pogrešnih tumačenja (roditelja) i pogrešnih shvaćanja (djeca), što je u sportu postalo prevladavajući trend. Po mojem skromnom sudu, temeljenog na praktično 50 godina doživljaja omladinskih kategorija, tu i u svijetu, u tim škvadrama Istre nazirem nekoliko zbilja nadarenih dječaka, iznad prosjeka i u hrvatskim okvirima. Put od nadarenog dječaka do odličnog nogometaša dug je i prepun zamki kao od Pule do Kine. Stoga, to što su s 5:0 "pomeli" vršnjake Rijeke, a po razlici u kvaliteti igre moglo je biti i znatno više, vrlo dobra je prolazna stanica provjere talenta koji je u fazi razvoja.
Do prije četiri godine u našem je okruženju etablirana priča da se više razine omladinske škole ne mogu dogoditi. Stereotip je počivao na realnosti da se Istra (stara i novija) ne može više nametnuti u Istri, a kamoli preko Rijeke do razina Hrvatske. Oni koji obično priču o Puli počinju s negativnim okvirom tumačili su da je u pitanju nesposobnost upravljača, nezainteresiranost mladih, bolji DNK za nogomet (sport) djece u drugim podnebljima i regijama Hrvatske. Stršila mi je posebno ona floskula kako je za uspjeh u sportu ključna neimaština, glad za uspjehom da bi se time utažila doslovna glad i motiviralo za odricanja koja sport iziskuje. Kako u Puli, još od dana kada sam se osobno bavio sportom, slušam te teze, nadopunjene posljedično snažnijim argumentom da uspjeha nema, svaka analiza koja se trudila ukazati na uzroke tog stanja i tezu kako su predrasude da ovdašnja djeca, ili svako drugo ovdašnje, nije dobro u nečemu ili za nešto, nisu imale snagu. Oni koji mogu mijenjati odnose unutar urbane sredine koja se zove Pula, a koja je već duže vremena pod presingom ruralne i zavičajne nametljivosti gubi štih urbanih pristupa, uglavnom su se trudili potvrđivati zašto se nešto ne može.
Sve više me iritirao takav stav kako sam zbog profesije počeo temeljitije upoznavati druge gradove, društvene i ine im stvarnosti, uz nadopunu usporedbe koju sam dobio mnogobrojnim putovanjima širom svijeta. I stalno sam se pitao, pa kako to netko negdje, gdje su manje imućni, manje razvijeni, može nešto učiniti, a mi u Puli to ne možemo. Raspravljajući o tome s ondašnjim gradonačelnikom Pule, dr Igorom Štokovićem, došli smo do glavne točke. Istra je postala prvoligaš, dobro je igrala prvu i drugu sezonu 1992-93, publike je bilo u velikom broju na starom stadionu. Upitao sam Štokovića, zašto mi u Puli ne možemo betonirati barem tri stepenice stajanja oko igrališta, što mijenja vizuru starog gradskog stadiona kojeg su još Talijani izgradili 1930-tih godina. Štoković, u čijem se mandatu izgradilo podosta toga u urbanom kontekstu Pule, izrekao mi je tezu-odgovor koji je rasvijetlio mnoge moje dotadašnje neupućenosti. Nije stvar možemo li, ključno je pitanje želimo li! Štokovićeva administracija je željela, zato je umjesto tri reda betoniranih tribina za stajanje krenula gradnja pravog stadiona. Prvog takve vrste u Hrvatskoj.
Naravno da je takav pristup naišao na javne prozivke slične onima koje danas možemo čuti oko neostvarenog i povijesno zaključenog predmeta "nogometni kamp". Od "što će nam stadion dok nema vrtića i škola, bolnice i bazena, blagostanja i stanovanja za sve" do onog koliko je Pula "bacila novca, kome treba taj nogomet" i sličnih narodnih pjesama. Umjesto da se ponosimo što će Pula imati prvi novi stadion, za komfor gledatelja i bolji nogomet, oponenti (politički i ini) Štokovićeve uprave učinili su sve što su mogli da ih kroz taj projekt diskreditiraju i politički eliminiraju. Uspjelo se u tome, ali je jedna od posljedica bila simbolika svih destrukcija u ovom gradu, obustavljanje gradnje i 15 godina propadanja nedovršenog objekta. Dakle, bilo je presudno uništiti političkog suparnika, da bi se zasjelo na te pozicije, a zanemaren je opći (sportski i ini) interes grada i njegovih žitelja.
Bila je to borba ondašnje vrhuške IDS-a kontra pulske gradske uprave, ali su joj se na "akciji stadion" pridružili i HDZ, i svi oni politički likovi koji su nastojali nešto ušićariti na istoj priči. Paradoksalno jest da je IDS-ova gradska uprava, na čelu s Borisom Miletićem 2010/11 krenula u rješavanje te urbane sramote u centru grada. Stadion je bio simbolika destruktivnog, koliko regresivnog pulskog ozračja, koji je imao veći odjek u javnosti jer je zvučnije djelovao među građanstvom koje je nesklono sportu. No, istu matricu možemo pronaći u mnogim aspektima gradskih odnosa, blokiranju projekata, diskreditiranju ljudi koji žele napredniju ideju urbane Pule. Uglavnom su to pristupi koji tipuju na socijalnu osjetljivost građana, iako je činjenica, primjerice u svijetu sporta, da ga najviše prate i vole mase čiji je socijalni status bitno "mršaviji" od onih akademski nastrojenih i onih društveno drugačijih afiniteta i političkih interesa, koji se "u ime njih" bore protiv bacanja para za sport i (ne)potrebne objekte.
Zato u Puli imamo cikličke uspjehe, kao ove sezone rukometaša, odbojkašica, košarkaša, ali i zbilju u kojoj se može s velikom vjerojatnošću najaviti da će iduće godine u ovo doba biti ključna priča zašto nisu izdržali natjecanje, status ili razvoj. U višem rangu su veće obveze, a dostigli su ga entuzijazmom, no u ozbiljnoj konkurenciji to nije dovoljno. Pula nema pomoćne terene za svoje klubove, nema dovoljno dvorana za treniranje, ne uvjetni su ti prostori i za natjecanja više razine.
Vraćam se na priču o djeci u Istri 1961. Oni su pokazali da imaju nadarenost da budu u vrhu i nacionalne razine. Oni su pokazali da mogu u borbu s međunarodnim razinama. Zašto, i prije je bilo nadarene djece, ali nije bilo tih iskoraka? Zato jer sada postoji netko tko financira logiku tog rada, "kao i svugdje drugdje". Zato jer nadarena djeca iz cijele Istre sada mogu doći u najjači istarski klub i ne idu više u Rijeku, Dinamo i Hajduk. Zato jer roditelji sada vide kroz stipendije da netko vjeruje u njihovu djecu i da ima smisla da im djeca ostanu u svom domu i nesmetano se razvijaju unutar najjače priče, obiteljske. Sada kada se barem približno izjednačilo ono što su drugi radili prije, i odvodili djecu iz Pule i Istre zbog boljih uvjeta, eto sada se vidi da se to može i ovdje. I onda možete dominirati ligu, svladati 5:0 Rijeku, imati 10-tak reprezentativaca, izgraditi 6-7 igrača za prvu momčad, ili najbolje pojedince prodati iz Pule za 1-2 milijuna eura. Kako je, nažalost pokojni dr Štoković, domaći momak i gradonačelnik iskonskog urbanog štiha govorio, i na djelima potvrđivao, nije stvar da li mi to u Puli možemo, nego da li i koliko to želimo.
Mnogi, pa i danas, koji upravljaju gradom ili su dovoljno moćni iza kulisa da usmjeravaju njegove glavne odrednice, uglavnom nam tumače zašto nešto ne možemo. Jako teško se razvija pristup, kako bismo nešto mogli. Pula je grad koji ima ogromne potencijale, a nisu njeni građani toliko nesposobni u odnosu na druge gradove, da ispada kako nisu u stanju prepoznati i potom djelovati u pravcu da Pula nekome bude primjer napretka. A ne više ove zamorne utješne priče da smo sjajni jer smo multikulturalni. To se podrazumijeva. Ali Puli treba da se energija troši u stvaranje uvjeta za građenje i napredovanje. A ne da se iznova afirmira kultura destrukcije i tumačenja zašto se nešto ne može, umjesto da se promoviraju pristupi mi to hoćemo i spremni smo se za to izboriti.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
