PIŠE ROBERT MATTEONI
METRO PULA: Od šezdesetih do 60 godina, kvalifikacija Pule
Ilustracija
To je bio gol sudbine, jednostavno je morao pasti. Igrao sam pet kvalifikacija za drugu ligu i ta je bila pobjednička. Krajičkom oka gledao sam golmana, ogromnog u žutom dresu, ali sam se fokusirao na loptu, dočekavši je ljevicom, iako sam dešnjak. Bio je to, bez lažne skromnosti, strašan šut, iz koljena, golman nemoćan, prisjeća se Elio Premate kvalifikacijske utakmice Istre u Zadru 21. srpnja 1962. godine
Nastavlja se s kulturom negative. Promiče se atmosfera destrukcije. Tišina je oko rješenja za pozitivne pomake. Nema volje za konstrukciju. Vrijeme je festivala intelektualne tapije i mediokriteta u promišljanju. Jer nije intelektualnost stvar fakultetske diplome, kao što mediokritetski stav nije obvezna prtljaga ljudi bez akademske nadgradnje. Intelektualnost bi se trebala prepoznavati prije svega u zdravim pristupima. Ono, tolerantnost, uvažavanje, raspravljanje argumentima, i respekt struci na putu do rješenja, kvalitetnog faktora napredovanja. No, neka je čudna dekadencija u modernom dobu Pule.
Više odličnih koncerata u Areni i na Kaštelu ukazalo je snagu pozitive i posljedičnog ozračja u masi ljudi. Više dobrih utakmica naših klubova ovo ljeto osnažilo je pozitivniji ambijent nogometa. I Istra 1961, nakon početnih poraza ušla je u fazu pozitivnih rezultata. Ljudi to cijene i ambijent "Drosine" je ugodniji. Igor Pamić je prije 6 godina vodio "zeleno-žute" u najduži pozitivni niz, 5 utakmica. Uz veličanstvenu pobjedu nad Hajdukom (4:1), pa remijem s Osijekom, Interom, Zagrebom i Dinamom. Ne znam hoće li uspjeti momčad Gonzala Garcije protiv Lokomotive, u nedjelju, poravnati taj rekord. U Puli i okolici uglavnom više pamte negativne rekorde, valjda je to nekome poticajnije. Istra 1961 napreduje, može izgubiti, može dobiti. Liga je takva da svatko može zapapriti drugome, ali i podbaciti. Kako ima u društvu, i okolici, puno negativnog pristupa, ajmo se malo osvježiti nekom prošlom pozitivom.
Prije mjesec dana bila je značajna godišnjica u pulskom nogometu. I novije povijesti našeg prelijepog grada. Valjda je dopušteno reći da je i naša urbanost na sedam brežuljaka prelijepa. Jel' možemo bez eha vječnih gunđala i neimara negative tvrditi da ima puno dobrih stvari u ovom gradu, da je jako puno vrijednih i sposobnih ljudi, kao prilog tezi da je u svim tim "dobrim" nemjerljivo više faktora nego u onim neizbježnim lošim i negativnim stvarnostima. Popričao sam jučer o tome s akterom te godišnjice, jednim od onih koji su mi orijentiri nekadašnje Pule, bitno drugačije od današnje. I s kojim se lako prepozna duh gradske priče, koji u ovim vremenima stenje pod pritiskom izobličavanja tih vrijednosti i uzusa one Pule.
Bio je 21. srpanj 1962. godine kada je masovno živalj pulske općine priredio senzacionalan doček svojim nogometašima. Dan prije, u Zadru, novostvorena Istra, kao spoj Pule i Uljanika (kakve li simbolike), izborila je prvi puta kroz kvalifikacije članstvo u drugoj jugoslavenskoj ligi! Ona je bila tako dobra u toj prvoj godini fuzije, da suparnici iz Siska i Zadra, unatoč svim pritiscima na terenu i izvan njega, nisu uspjeli zaustaviti njen povijesni iskorak. U uzvratu u Zadru tada plavima, trebalo je ne izgubiti da uspiju. Gubili su na poluvremenu 0:1, ali je gol vrijedan remija i druge lige Istra postigla u 57. minuti. Strijelac je bio moj sugovornik, Elio Premate. Prošlo je eto 60 godina od tog povijesnog rezultata. Istri je doček "startao" od Barbana, gdje se uz mnoštvo ljudi te pedesetak motorista i više automobila stvorila kolona koja je pratila stari autobus Autosaobraćaja prema Puli. Već na Punti je šofer zamolio igrače da napuste autobus, jer je velika masa ljudi toliko lupala po busu, oduševljena, da se uplašio da će biti velike štete. I njegove odgovornosti u firmi. No, bilo je to previše gradski sretno da bi bilo negative. Ljudi su sretni nosili igrače na ramenima, bacali im cvijeće, ljubili ih. Corteo se protegnuo do srca grada, na Giardinima, gdje je uz limenu glazbu, pjesmu i euforiju do noći dostojno proslavljen ulaz u drugu saveznu ligu.
Elio Premate kazat će mi uvijek, pa i sada, kako je on bio samo dio momčadi, koju je klasom i stavom liderski predvodio kapetan Aldo Drosina. Radošević, Stipčić, Malivuković, Valenčić, Giljanović, Antonelić, Bezjak, Štemberga, Karlo Černjul, Mikulandra, Ibriks, Stojanović, pa Zagorc, Stefanović, uz trenera Ozrena Nedoklena, potpisali su prve uspješno odrađene kvalifikacije. I kvalifikaciju određenih ponašanja u društvenoj i sportskoj Puli toga vremena.
Elio Premate uskoro će navršiti 86 godina. Kaže mi da više ne ide na stadion jer zdravlje je nametnulo neke druge "treninge". Uz suprugu Anđelu jedri životom impozantnih 62 ljeta i danas si međusobno pomažu i bodre. Kćerka, sin i unuke obogatili su im život, o kojem će Elio i danas zboriti vrlo pozitivno, ponosno, s izraženom lećom realnosti. Njegova bistrina i o najudaljenijim danima je frapantna. O najvažnijem golu njegove karijere i one ere Istre, gotovo priča s osjećam tog trenutka. "To je bio gol sudbine, jednostavno je morao pasti. Igrao sam pet kvalifikacija za drugu ligu i ta je bila pobjednička. Ibriks je igrao umjesto Karla Černjula, kojem je otac preminuo dva dana pred utakmicu. Centrirao je Ibriks prema Stojanoviću Noskeu, ali nije imao dobru poziciju za šut. Rekoh mu pusti, i raširio je noge da lopte dođe do mene. Krajičkom oka gledao sam golmana, ogromnog u žutom dresu, ali sam se fokusirao na loptu, dočekavši je ljevicom, iako sam dešnjak. Bio je to, bez lažne skromnosti, strašan šut, iz koljena, golman nemoćan. Mi u ludom slavlju, oni u ludoj nervozi počeli su nas lupati po cijelom terenu. Nismo se dali isprovocirati. Previše smo bili dobri i koncentrirani da izazovemo ono što se dan poslije događalo u Puli".
Pričao je kao u jednom dahu, i kao da se jučer dogodilo. Žali da nema čudesa tehnologije kao danas. Nema snimke, nema ni puno fotki, ali ima more dobrih sjećanja i pozitivnih vibracija toga doba.
Elio Premate igrao je do 1969. i sa 32 godine posvetio se poslu. Radilo se i dok se igralo, nije bilo lako, ali bilo je uviđavnosti u Uljaniku, "privredi" Pule. U tehničkom uredu škvera dočekao je mirovinu. U Viškoj ulici 22 već je više od pola stoljeća. Prvi stan osigurala mu je Istra u najam, na Kaštanjeru. Stan u Viškoj dobio je od Uljanika. Sa suprugom se dogovorio da će novac zarađen od nogometa, koji je štedio, uložiti u kupnju novog NSU Princa. Bio je silno uzbuđen kad su skupa išli po njega u Sarajevo. Svaki auto bio mu je bijeli, to je njegova boja. Iako, kako mi kaže, odavno je shvatio da se u životu sve mijenja, jedino je to stalnost.
Istru 1961 prati na televiziji. Kaže da su, nažalost, svi iz njegova đira na Drosini, ili gotovo svi, preminuli. Ne vozi više zbog godina, i sve to utjecalo je na odmak od stadiona. No, vidim da sve prati. Bio je vrstan trener Elio i prepoznaje dobre igrače i igru. Jako mu se sviđaju naši dečki Lisica i Perković, interesira ga Rovis, pa Maurić, Žgomba i drugi klinci iz kadra. Erceg mu je klasa, a oduševljen je Majkićem. Zna da su Baski ispali s Alavesom, nada se da će uz stabilnost koju su donijeli, oni još više uložiti u iskorak Istre.
Pitam ga za nostalgije, ali on to zove lijepa sjećanja. O svojim suigračima, pogotovo većini koje nema više, priča prije svega s osjećajem privrženosti i velikog respekta. Prolista često Nogomet u Puli, djelo kroničara Antona Percana, osvježava emociju povijesti kojoj je i sam značajno doprinosio. U Istri i Uljaniku. Uspješno. I decentno. Stara garda Pule.
Bilo mi je to 60 minuta osvježenja, 60 godina pulske priče, uzusa, storija, ne samo nogometa. Ionako nogomet priča život društva. Ova Istrina je bila i simbolika okvira gradske Pule. Na pragu 86. pozitivan, nogometno informiran i stručno potkovanog stava. Priča o konstrukciji i uvažavanju, argumentu, pravilnoj vagi snage dojmova i činjenica. Elio Premate, gol za drugu ligu i iskorak novije Pule, s Istrom. Šezdeset godina kasnije lijepo se prisjetiti snage udruživanja (Pula-Uljanik), u eri napornih kontinuiranih jalovih dijeljenja na svim razinama.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
