Kad je prije otprilike godinu i pol dana eskalirala kriza oko BAT-a i ostanka njihove tvornice duhana u Kanfanaru, kojoj je zbog nezadovoljstva vlasnika "nedovoljnom poduzetničkom klimom u Hrvatskoj" prijetilo zatvaranje i prebacivanje proizvodnje na neku drugu lokaciji u svijetu, priču je iz mučne i komplicirane pregovaračke pat pozicije, kao i posljedičnog otklizavanja u ponor poslovne propasti odakle više nema povratka, izvukao premijer Andrej Plenković. Nije se ponašao poput razmaženog sina nekog katarskog šeika čija država i gospodarstvo raspolažu golemim resursima nafte pa si mogu dozvoliti luksuz nepotrebnog sukoba s multinacionalkom poput British American Tobaca.

Plenković je bio svjestan da BAT, koji se dotad nije pokazao ni kao predator ni kao izrabljivač, ne smije otići iz Hrvatske zbog niza razloga: od slanja loše poruke sličnim ulagačima, pokoje tisuće novih otkaza pa do značajnog smanjenja proračunskih prihoda. Najveća šteta bila bi, ipak, reputacijska. Bila bi to pljuska državi i vladi koja ni pred nosom ne prepoznaje svoj interes. Stoga je premijer intervenirao u pregovore Ministarstva financija i privatne kompanije po načelu dobitnika Nobelove nagrade, američkog ekonomista Josepha Stiglitza.

On, recimo, kaže da su "kapitalistička gospodarstva" - poput hrvatskog slučaja koji ne treba izdvajati – "oduvijek mješavina privatnih tržišta i vlada pa zato pitanje nije tržišta ili vlade, nego kako to dvoje udružiti tako da se izvuče najveća korist". Stiglitz tvrdi da "postoji potreba za vladinim djelovanjem kako bi se ostvarilo djelotvorno i stabilno gospodarstvo s ubrzanim rastom te kako bi se zajamčilo da će se plodovi tog rasta dijeliti pravedno".

Plenković je, suštinski, postupio u skladu s načelima Stiglitza, tražeći od suradnika rješenja kojima će se BAT-u na sređenijem hrvatskom duhanskom tržištu, kao i s jasnijim pravilima igre u odnosu s drugim igračima, osigurati pozicija bez privilegija, ali s istim šansama za ostvarivanje poslovnih rezultata koji neće samo zadovoljavati njegove dioničare nego i hrvatski interes.

BAT je u međuvremenu, kroz prvu godinu poslovanja nakon rješavanja krizne situacije, ispunio obećanja u rasponu od novih zapošljavanja do golemih ulaganja koja idu i preko 500 milijuna kuna. Na taj način postao je vjerodostojan partner Vlade u procesu jačanja hrvatskog gospodarstva.

Generalni direktor BAT-a Adria Zvonko Kolobara točno je rekao da su "BAT i tvornica duhana u Kanfanaru lijepa priča u teškim vremenima". Živa istina, i to dobrim dijelom zato što se Plenković prije godinu i pol dana dozvoljenim i poželjnim miješanjem u djelatnost najlukrativnijeg biznisa, onog cigaretnog, pomalo i kockao. Moglo je sve u pregovorima otići i u krivom smjeru pa bi ispao krivac. Intervencije kakvima se on poslužio u „stvaranju poduzetničkog ozračja“ su premijerske, liderske i dobrodošle, ali i dobar primjer gradonačelnicima poput pulskog Filipa Zoričića da moraju podržavati zdrave i transparentne investicije pa makar ih to u prvom trenutku dovodilo u nekomfornu političku situaciju. Upravo u tom prostoru između činjenja i nečinjenja ključna je razdjelnica između pravih političara, premijera i gradonačelnika naspram onih mediokritetskih kojima je dolazak na funkciju ispunjenje sna, dok im je jedina ambicija kako opstati uz što manje kompliciranih situacija. Odlučnost kod donošenja i provođenja odluka izdvaja najbolje od jedva osrednjih. S BAT-om, Plenković je pogodio.

Prošlotjedni posjet BAT-a direktorice za Južnu Europu Roberte Palazzeti hrvatskom premijeru nije bio samo kurtozan. Prvi čovjek Vlade neposredno se, kroz impresivne brojke koje prate rad tvornice u Kanfanaru, mogao uvjeriti u ispravnost svojih odluka kad je tražio postavljanje određenih poslovnih okvira unutar kojih BAT neće biti ni u čemu favorit Vlade, ali će još manje biti inferioran naspram konkurencije pred kojom ima jednu izuzetno veliku prednost: njegovi su proizvodi gotovo 100-posto domaći, a njegova proizvodnja uglavnom odlazi u izvoz. I jedno i drugo bi ga trebalo pozitivno izdvajati naspram onih iz branše koji se bave samo uvozom i distribucijom.

Pozitivni efekti ostanka BAT-ove tvornice u Kanfanaru, jedne od rijetkih u svijetu koja proizvodi i cigarete i grijane duhanske proizvode, ne svode se samo na milijarde eura godišnje plaćenih poreza i doprinosa ili preko 1.500 zaposlenih. Možda je i važnije kako je nastavkom proizvodnje duhana u Kanfanaru zadržano stečeno znanje i tradicija, autohtonost proizvoda stjecanog kroz stoljeće, opstanak proizvođača duhana od Virovitice do Slavonije, kao i formiranje modernih generacija stručnjaka i menadžera koji su dio novog poslovnog establishmenta. Priznanje ovdašnjem znanju i sposobnostima ogleda se pak u tome što je tvornica u Kanfanaru jedna od rijetkih multinacionalki u Hrvatskoj iz koje se vode operacije za cijelu regiju.

Svega toga ne bi bilo i o ničem se ovom ne bi raspravljalo da premijer Plenković - koji muku muči i teže se snalazi u kvalitetnom kadroviranju unutar Vlade nego u kompliciranim situacijama poput traženja modela suradnje sa svjetskom multinacionalkom - pred suradnike nije postavio rok i cilj u kojem treba razriješiti “duhansku zavrzlamu“. Bolje je i ne pomisliti za što bi sve Hrvatska bila uskraćena da je BAT prošle godine doslovno razmontirao tvornicu u Kanfanaru i prebacio je možda na sjever Afrike. Šteta bi bila nenadoknadiva, a rasplet s odlaskom pogona u neki drugi do planeta porazan za našu političku elitu. 

Inače, još jedan veliki plus kod ostanka BAT-a u Hrvatskoj je diversifikacija istarskog gospodarstva (pre)ovisnog u turističkoj djelatnosti. Nastavak rada tvornice u Kanfanaru kao najsofisticiranijeg proizvodnog pogona smanjuje istarsku ovisnost o zasad pouzdanom, ali zbog svjetskih ratova i pandemija poput korona virusa nepredvidivom turističkom biznisu.

Istra je regija golemih poslovnih potencijala.

U pozadini njihovih realizacija nalaze se kompanije poput Valamara i Adrisa, bezbroj većih, srednjih ili manjih poduzeća, ali i osobne inicijative poput one kreativnog Plinija Cuccurina koji je proizašao iz korporativnog svijeta, a know how stečen u tom sektoru sada primjenjuje u baljanskom Mon Perinu kao oglednom i uspješnom primjeru socijalnog poslovanja kroz sinergiju biznisa i lokalnog društvenog interesa. Netko će se s pravom zapitati zašto je ovo bitno i kakve poveznice ima Cuccurin s BAT-om. Poveznica je model, način razmišljanja, standard, ambicija i odgovornost.

Jednostavno: jedno vuče drugo, pravilo je da kvaliteta nadopunjuje kvalitetu. Koncentracija odličnih ideja i sposobnih ljudi na relativno malom prostoru kao što je Istra ne može rezultirati nečim lošim. Upravo su ljudi najveća vrijednost, oni su kanal poželjnog transfera znanja. Poslovanje BAT-a, kao i Mon Perina koji u svojoj kategoriji odskače zbog stalnih novih rješenja, za imidž Istre je nevjerojatno važno. Stručnjaci raznih vrsta sada mogu birati poslodavce, mijenjati ih, razvijati se, kad se zasite krenuti u novi izazov. I zato je BAT više od BAT-a. I zato je Plenković s BAT-om za Hrvatsku i Istru napravo dobru stvar.

Povezane vijesti

• Beskrupulozna taktika dehumaniziranog Euroherca
• Zašto su Krešimir Ćosić i Damir Mišković mogli, a Istra 1961 ne može?
• Parada neukusa, seljaštva i kiča načelnika Fažane Radomira Koraća