Nekad je snažan osjećaj kako se neki ljudi koje upoznamo od škole, u gradu, sportu ili nekoj drugoj liniji životnih kretanja, vizualno gotovo ništa ne promjene. Takav mi je i Dragan Cvek, jedan od članova Baletana, škvadre koja je u 1980-tima bila među hitovima malog nogometa. Spretan pred golom, lukav, ajmo reći mangupski igrač. Zamolio je već prije ako mogu pribaviti novinski izvještaj iz sredine tog desetljeća, o njihovu nastupu na turniru u Pakracu. Tražio sam i ušao u teškoće vremena. Prošlo je više od 35 godina, puno se toga promijenilo u medijskoj arhivi, njenom kompliciranijem skladištenju i potrazi. Naravno, i u doživljaju tih događanja.

- Danas na puno stvari gledam bitno drugačije nego onda, kazat će mi dok smo čekali da povorka krene prema posljednjem počivalištu jednog dragog čovjeka – valjda sve s godinama dođe. Te su mi uspomene danas važne. I nekad podsjete kako se trebalo nešto drugačije tretirati, prihvatiti.

Njokso i koza

Tako je vjerojatno svima kad dođu u "neke godine". Ne nužno visoke ili srednje. Ponekad mijene svijeta oko nas nametnu brže tijekove prisjećanja. Prolistate neke odavno požutjele članke, pregledate stare i crno bijele fotografije, i eto zavrte se filmovi memorije. Nekad bistrije o onome davne, nego svježije povijesti. Kroz (i) nogometne vremeplove vidimo ipak jasno kako se mijenjamo. Tanja i svježija lica, vitkije figure, kose bujnije i tamnije, kulise okruženja drugačije, nekad bolje, nekad lošije u odnosu na danas. Trag vremena.

Još u suradnji s Antonom Percanom prije 12 godina oko knjige "Nogomet u Puli", složili smo se oko njegove teze kako je to priča o urbanom životu Grada kroz više od stoljeća. Među inim foto-pričama jedna je bila i "ta". Na njoj poletni 32-godišnjak, Zvonko Antičević-Njokso, koji vodi kozu gradskim stadionom, kao simbolička podrška klubu, gradu, Županiji. Nije to bio prvi put. Braća Bužleta, Davor i Edo, nekad igrači i entuzijasti NK Šijane, iskonski domaći dečki, osigurali su tu kozu i priču koja će uz Njoksu ostati dio lokalne predaje generacijama nogometnih zaljubljenika. Kao i sirene koje je Pile Demon posuđivao od vatrogasaca da se alarmira atmosfera na stadionu.

Njokso. Jedan od onih koji čine grad. Jedan od onih koji bi rado uvijek činio nešto za grad. Jedan od onih koji je imao svoju životnu priču i priče, a koje se, kao i svakome, negdje poklapa zajedno s drugima u gradu. Jedna od tih priča je i navijačka privrženost Istri, Istri 1961 ili najpreciznije rečeno, pulskom nogometu. On je, uz Pileta, Branka, Jovanovića, Menzu, na crnobijeloj fotki sa Sjevera "Drosine" još 1993., kada se gradilo tribine, a povijest Demona već pisala prvu godinu. Puno je o njoj bilo govora proljetos, za 30 godina grupe. Jednog od aktera onih početaka već duže nema. Bio je jedan od ljudi grada, dio naše svakodnevice. Dobrodušni Mujo, uvijek u centru i uvijek spreman nešto pomoći pa obavezno popričati o nogometu, o putovanju navijača, o postrojavanju u Sisku i suzavcu, ali najmanje ili nikako o svojim teškoćama i nedaćama. Njokso je bio sličan tip, skroman i u svakoj rečenici Istra, navijači, stadion. I pored tih 3 prvoligaških desetljeća, od kada je ušao u okvire svakodnevice "Drosine", učinilo bi se da je to sve što treba da se opusti, zabavi, veseli i tuguje. Strast nogometa.

Pravi navijač

- Upoznao sam ga 1988., kada je radio u Tekopu kao skladištar. Redovno je igrao malonogometne turnire gradskih firmi, za Tekop. Bio je prvo centarfor, i nikad neću zaboraviti kad je postigao jedan pogodak, a onda u sprintu trčao do zapisničkog stola i inzistirao da mu upišu ime strijelca kao Bokšić, a ne Antičević! Kasnije je bio golman – prisjeća se jedan iz stare jezgre Demona, Jovo.

Svi su ga navijači cijenili. Sandro Benussi, iako iz mlađe garde, i foto kroničar grupe, kaže:

- Još mi je pred očima kako nakon pogotka Istre, sa zastavom u rukama, onako sav u transu, juri od početka do kraja sjeverne tribine. Falit će nam jako. I da se razumijemo, nije on bio ultras u crnoj majici s kapuljačom, ali jest istinski pravi navijač Istre. Nije puno pričao, dolazio je i navijao. Nikad nije sjedio, uvijek je stajao u kopu i bodrio momčad svim srcem.

Zvonko Antičević, na stranu dobro poznata nogometna storija, bio je i puno više od toga. Kao i svaka osoba izvan okvira po kojem ga u javnosti više (pre)poznaju. Predsjednik DVD-a Pula, Petar Znahor, odao nam je dio tih priča, vezanih uz plemenitost i hrabrost da se čovjek stavi u službu zaštite ljudi i imovine.

- Bio je član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Pula desetak godina. Pamtit ćemo ga kao dobrodušnu osobu, spremnu pomoći drugima, dobivao je i priznanja. Osobno ću ga se rado sjećati i po njegovoj zafrkanciji kojom je kod svih širio dobro raspoloženje i pozitivu.

Zvonko Antičević bio je po zvanju u DVD-u, Vatrogasac I klase. U prosincu 2008. godine dobio je Srebrnu vatrogasnu medalju od Vatrogasne zajednice Istarske županije, koja se dodjeljuje za iskazani entuzijazam i istaknuti rad tijekom godina. Sve te detalje, kada se na stadionu sjedilo i pričalo, Njokso nije isticao. Nije on bio taj tip. Kao da je dolje na stadionu bila zona u kojoj će biti opušten uz nogomet i sve ono što uz njega ide. Priča, družba, navijanje, komentiranje, ljutnje, slavlja. Zvonko, rodom (1960.) iz naselja Svinjarevci (općina Bogdanovci) u Vukovarsko-srijemskoj Županiji, stanovao je blizu "Drosine", u Nazorovoj.

- Sjećam se kad je 1995. prešao u Herculaneu. Bio je uvijek uz Demone i prijatelje, svugdje gdje treba pomoć, kazati će sjetno Jovo.

Ljudi iz grada

Nogometna i ina Pula imala je (i) u ovoj godini više tužnih vijesti. Početkom siječnja preminuo je Željko Radošević, jedan od legendarnih vratara pulske povijesti. U lipnju je iznenada umro Branko Bubić. Prošlog tjedna otišao je jedan od aktera legendarne Istre iz 1962., Tomislav Mikulandra. Svi su oni imali svoju eru u najpopularnijem sportu, temeljem koje su bili poznati široj javnosti i postali dio povijesnih anala te usmenih predaja kroz generacije. Igrači, treneri, pa i uprave, ključni su akteri nogometnog sporta i logično je da im se uvijek daje dužna javna pažnja. No, svi će vam oni kazati, na svim razinama nogometa, da je igra uz navijače praktično drugi sport u odnosu na onu bez gledatelja. I to je zbilja tako, o čemu sam se uvjerio od Pule preko Europe do Azije, na različitim razinama nogometa. Gledati Real u doba pandemije, bez ljudi, ili utakmicu Milana na praznom stadionu zbog kazni, jednostavno postaje "trening i dosada". Era pandemije nam je svima to najjasnije ukazala.

Ljudi iz navijačkih masa su ljudi iz grada. Koji rade u gradu, vrlo često doprinose zajednici kroz dobrovoljne akcije. Kako vidimo i u Zvonkovom slučaju, daju svoj doprinos, dobrovoljno, i u tako uzvišenom pozivu kakvo je vatrogastvo. I kao vrijedni radnici, primjerice, Herculanee koji zdušno rade svoj posao i doprinose urednosti grada, u kojem neki drugi "fini ljudi" doprinose (i) stvaralaštvom razbacivanja smeća. I onda prozivaju.

Zvonko bi došao na "Drosinu" i kad bi ga pitali nešto o tome, samo bi podigao obrve i lagano ramena, što je značilo "a šta reć". Kao što bi znao biti bez teksta u nekom porazu Istre, ili nasmijan od uha do uha nakon pobjede. Drugi dan bilo je, idemo dalje. Navijačka i priča čovjeka grada. Koji bi mahnuo uz smiješak s kamiona dok je radio. Koji bi mahao sa Sjevera "Drosine" i kada bi nakon utakmice i trećeg poluvremena u Samsonu otišao kući. Koji bi mahnuo s male simpatične terase kafića na uglu Kranjčevićeve i Marianijeve, s pogledom na gusti gradski promet. Koji je kafić, eto, nedugo prije njegova odlaska, zatvoren i postao povijest.

Nogometna Pula siromašnija je za jednog istinskog navijača i čovjeka pozitive. Ostaje nam njegov trag. I odjek sa Sjevera "Drosine". I, kako bi Demoni poručili, Zvonko Antičević - uno di noi.

Povezane vijesti

• Struka na čelo kolone
• Dan poslije
• Pravi akteri grada