Jedna od srednjovjekovnih kraljevskih zanimacija bila je ritualno i okrutno ubijanje glasnika. Kao znak svoje nemoći da prihvati lošu informaciju, vladar bi iskoristio njemu dostupno i dozvoljeno nasilje. Jednostavno bi likvidirao glasnika koji je u najboljoj namjeri ujahao na dvor kako bi mu priopćio možda i ne odviše dobru, ali svakako važnu vijest.

Ne jednom se dogodilo da bi prazna glava ispod zlatom optočene krune, a bijaše to, naravno, kralj nedorastao funkciji, ne mogavši prihvatiti vijest o blagoj pobuni nezadovoljnih seljaka na vanjskim granicama vječno nemirnog kraljevstva, zapovjedila dekapitaciju jahača.

Privilegija vlasti

Jadan ne bio, zlovoljni i paranoični kralj ubio bi nedužnog i odanog glasnika k’o ušljivog psa. Prije nesretnog i gadljivog čina, iz sigurnosti odaja na vrhu kule babilonske, kamo se sklonio prestrašen jačim povjetarcem koji donosi eho stotinama milja udaljene i prilično bezazlene buke tamošnjih ratara, života bjednijih od najbjednijeg što se može i pomisliti, kralj bi vikao - “ubijte glasnika, glavu mu odsijecite!”. Kao da će mačem koji će glavu otkotrljati niz padinu netragom nestati ta blago pobunjujuća seljačad čiji je grijeh bio tiha molba za zrno manji porez kako bi joj nešto ostalo za preživjeti tešku zimu.

Prošlo je otada par stoljeća, a industrijske revolucije dovele su svijet do tehnološkog savršenstva s efektom samouništenja ljudske rase. Sve se promijenilo do neprepoznatljivosti, ali ubijanje glasnika je ostala privilegija vlasti, tako da slobodno možemo zaključiti kako ondašnja, dvorska i recentna, ovovremenska politika ne poznaju previše razlika. Kralj je bio i ostao kralj, samo se sada odaziva na - “(grado)načelniče”.

Istra je prepuna kraljevstava nebeskih. Eto, naprimjer, medulinsko. Nema tome nit’ pola godine da su ga preuzeli novi vladari koje smeta svatko s namjerom blagog preispitivanja njihove politike. Snaga vlastodržaca nažalost nije u znanju, već u ubojitom maču kojim kroje pravdu i istinu. Tako će oni u Medulinu odlučiti tko će javnosti objasniti što je za nju najbolje. Oni će zabraniti prokletim medijima da razgovaraju s njihovim prethodnicima. Isto kako nas je - neprijateljski - tretirala bivša medulinska vlast, Glas Istre doživljava i aktualna. Načelnik Ivan Kirac ponavlja greške prethodnika Gorana Buića. Nas je zapala sreća da smo kao ključni istarski medij glasnik loših vijesti pa nam, valjda, nekad Buić and Enco company, a sada Kirac and company, žele zavrnuti šiju, slomiti vrat i gurnuti beživotno tijelo u ropotarnicu medijske prošlosti.

Medulinsko kraljevstvo

Naravno, netko pametan priupitat će i sebe i mene o čemu pišem i što se to dogodilo da tvrdim kako netko želi ubiti glasnika. Baš u najkraćem, jer nježne medulinske elitističko-politikantske dušice neće podnijeti više od par redaka teksta: u jednom trenutku na facebooku je zaiskrilo između bivšeg i sadašnjeg načelnika, Buić i Kirac malo su se počupali oko nepotizma i sukoba interesa. Malo, ali dovoljno za novinarsku reakciju.

U skladu s dobrom praksom, i jednima i drugima, i napadačima i napadnutima, iako u tom iskrenju ne znaš tko je tko, tko kriv, a tko prav, što uostalom i nije uvijek najvažnije kad se političari natežu oko plijena, ponudili smo da se izjasne i informiraju javnost. Stariji i iskusniji Buić, kojem je Glas Istre mast vadio i utrobu izvrtao pišući o koječemu neprimjerenom u Medulinu, što ga je više koštalo gubitka vlasti nego Kirčeva izborna kampanja, iskoristio je svoje pravo pa udario nasljednika koji, konsterniran i uvrijeđen što mu se politički suparnik, eto, suprotstavlja, javno odlučuje šutjeti kao zaliven. No, Kirac valjda misli da je nadmoćan pa zato, s pretenciozne političke i nepripadajuće ljudske visine, pismeno poručuje našem novinaru, koji ga je samo pitao za komentar sukoba s Buićem, da mu je to ispod časti.

Pobrao pepeo

“Ne vidim razloga da odgovaram na tračerske i neistinite navode. Mišljenja sam da to nije ono što moji glasači žele. Prijateljski ti savjetujem da prije objave ovoga sačuvaš dostojanstvo bivšem načelniku koji se izvjesno izgubio u cijeloj situaciji, pa tako i sebi i novinama za koje radiš. Reći ću ti još da je ovo presedan izbornog ciklusa da se bivšim načelnicima daje tolika medijska pozornost i to na temelju lažnih facebook navoda, a mene kao aktualnog se dovodi u poziciju da bih se trebao opravdati nekome tko je izgubio povjerenje ljudi u vlastitoj općini. Navlačenje načelnika da svakome kome se prohtije odgovara u novinama nije ni moja ni tvoja uloga. Kada se pišu laži, onda je to žutilo, a ne novinarstvo. Za kraj, davanjem toliko pažnje i prostora bivšem načelniku, koji je sada i sam oporba, dolazim do mišljenja kako pišete u njegovu korist i dajete mu na važnosti, a mještani su na izborima sve rekli”.

Uf, uf, maj dir načelniče, kralju, odakle krenuti... možda od toga da ste još jedan u nizu koji je usnio da je glavni urednik i direktor Glasa Istre! On bi pisao, uređivao, on bi zabranio da mu se postavljaju najnormalnija politička pitanja, sotonizirao bi one koji se to usude napraviti, kao da je Buić gubitkom vlasti, zato jer je Kirac to tako zamislio, prestao politički djelovati pa posljedično mora biti zabranjen kao komunistička štampa u kraljevoj diktaturi. Istine radi Buića je detronizirao Glas Istre, a Kirac je samo pobrao pepeo koji je iza toga ostao. Što prije to shvati, bit će mu lakše vladati. Dotad, sjašite Kirac. Glasnik nije kriv. Ovoga nećete ubiti.

Povezane vijesti

• Beskrupulozna taktika dehumaniziranog Euroherca
• Zašto su Krešimir Ćosić i Damir Mišković mogli, a Istra 1961 ne može?
• Parada neukusa, seljaštva i kiča načelnika Fažane Radomira Koraća