Srećom, ima dobrih ljudi koji na tuđu nevolju gledaju kao na svoju. Ljudi poput Tonija D. koji nisu homo oeconomicus nego homo socialis. Takvi naprosto ne trpe da slabiji i nemoćniji nemaju ono što moraju imati. Idealizam Tonija D. kreće od toga da svijet mora biti bolje i pravednije mjesto za život, ali ga kao takvog treba izgraditi, a za to se treba angažirati

Danas jesi, sutra nisi. U sekundi nestaneš s ovog svijeta. Uglavnom se to događa nečijom nepažnjom. Sada, recimo, bezbrižno pričaš s prijateljem na terasi kafića, a u sljedećoj minuti pokosi te autom potpuni stranac. Ne zna žrtvi ni ime ni prezime, ali joj oduzima život. Juriša autom kao bombaš samoubojica na bunker. Gine se glupo i besmisleno. Tako je prekjučer po noći izgledala strašna tragedija koja se dogodila u Labinu. Pripita vozačica usmrtila je mladića, a dvoje teško ozlijedila. Stradali ni za što nisu bili krivi. Samo su u jednom trenutku bili na krivom mjestu, a da to nisu mogli znati. Podsjetio je taj događaj na prolaznost života. I njegovu vrijednost dok je čovjek živ, a bezvrijednost kada umre. Ne zavaravajmo se, nema tog Boga koji će mrtve vratiti u živote živih. Živ je čovjek živ, mrtav je čovjek mrtav. Nema trećeg. Osim, ipak, uskog međuprostora vjerovanja onih koji su nekoga izgubili da im sada nevine duše plove nebeskim prostranstvima. Ako ta vjerovanja ublažavaju bol i ako je patnja živih zbog smrti najbližih samo malo olakšana, neka bude tako. Labinska tragedija podsjetila je na zlo današnjeg vremena, brzinu i površnost življenja, neodgovornost prema sebi i drugima. No u prirodi uvijek postoji ravnoteža: kad jedno zakaže, nešto drugo se aktivira, to su jing i jang, suprotnosti koje se opet nadopunjuju.

Nevolja ne dolazi sama

Takav balans u svom životu čvrsto drži Toni D. koji je, saživljavajući se s tuđom tragedijom, pokrenuo humanitarnu akciju prikupljanja novca za Melisu, onu mladu 21-godišnju djevojku koja je svojedobno, ima tome i tri godine, nakon teške prometne nesreće na Vodnjanskoj cesti ostala teški invalid. Napaćenoj djevojci i izranjavanim dušama njenih roditelja treba pomoć za kupnju kombija kojim bi se Melisu na adekvatan način transportiralo na terapije. Moćni osiguravatelj Euroherc raznim podnescima sramotno odugovlači postupak i isplatu naknade. Po nepisanom životnom pravilu jedna nevolja nikada ne dolazi sama, već je druga kao sjena prati u stopu. Tako težak ishod prometne nesreće s katastrofalnim posljedicama, u ovom slučaju prati i neimaština Melisine obitelji. Srećom, ima dobrih ljudi koji na tuđu nevolju gledaju kao na svoju. Ljudi poput Tonija D. koji nisu homo oeconomicus nego homo socialis. Takvi naprosto ne trpe da slabiji i nemoćniji nemaju ono što moraju imati. Idealizam Tonija D. kreće od toga da svijet mora biti bolje i pravednije mjesto za život, ali ga kao takvog treba izgraditi, a za to se treba angažirati.

Oslonac društva

Sebičan je čovjek koji ima, a ne dijeli. Neodgovoran je čovjek koji može pomoći, ali ne želi. Postoje ljudi poput Tonija D. koji preuzimaju odgovornost, dijele i pomažu. Ispravljaju krive tokove. Riskiraju i žrtvuju se. Zbog svog humanog angažmana više su neshvaćeni nego cijenjeni. No, oni su oslonac društva, baza, temelj, bunar dobrote i živi dokaz da se ne okreće glava od patnji (ne)poznatih. Takvi kao što je Toni D. su inkluzivni, a nevolje drugih su im teže od njihovih. Empatični do krajnjih granica, gotovo do emotivnog samoozljeđivanja, svjesno preuzimaju tuđu bol. Opterećujući sebe, barem malo rasterećuju one koji pate. Njihovo pogonsko gorivo je služenje zajednici i pojedincima. I neizostavna poniznost. Uzet će Toni D. svoje vrijeme i poklonit će ga drugima. Upravo organizira humanitarnu akciju za pomoć Melisi, bori se s birokracijom, pečatima, prijavama. Animira široku bazu ljudi koji će kroz koji dan, kad se akcija formalizira, pomoći toj djevojci i njenima. Ljudi poput Tonija D. pokazuju da smisao predbožićnog vremena nije u strogo materijalnom, bespotrebnom kupovanju i elitnom otvaranju skijaške predsezone na Kronplatzu, dok naši sugrađani unutar svoja četiri zida sami protiv sustava i nepravdi vode svoje teške životne bitke. Smisao života u zajednici je pomaganje, a ne okretanje glave, važno je davanje i odricanje, a ne bezobzirno zgrtanje. Istodobno postoje i uskogrudni, hladni, emotivno distancirani ljudi koji poluizolirani žive u blagodatima čije se porijeklo ne zna. S gađenjem izbjegavaju tuđe probleme smatrajući da im njihova muka nepotrebno kontaminira život. Toni D. nije taj. Dok drugi bježe od bolesnih i nemoćnih kao da sa sobom nose zarazu, on im trči ususret. Svjestan je tanke linije između imati i nemati, biti ili ne biti, živjeti i umrijeti. Uostalom, svakog se dana potvrđuje da je ljudski boravak na ovom svijetu prekratak te da se nikad ne zna tko je sljedeći. I zato, dok dišeš isti zrak sa svima, budi čovjek. Toni D. je sinonim za ono dobro što svatko ima u sebi. Samozatajnima poput njega ne dižu se spomenici, samo ih se slijedi u njihovim djelima. 

Povezane vijesti

• Beskrupulozna taktika dehumaniziranog Euroherca
• Zašto su Krešimir Ćosić i Damir Mišković mogli, a Istra 1961 ne može?
• Parada neukusa, seljaštva i kiča načelnika Fažane Radomira Koraća