Piše Milan Rakovac
Muoja pisma "proti pozabljenja", a pozabili smo čuda tega
(Foto: Pexels, Denis Lovrovic)
Nastavljam za Glas svoj egzil iz stvarnosti u azil slova sjećanja. I ka’i zadnje šetemane, nake za danas na van jiena muoja pisma »proti pozabljenja«, a pozabili smo čuda tega, ma valja nan se domišljati ča je bilo – zato ča prez tega nas ni:
LADVA
Barčicu je ladvu pristarinsku načiniti,
darvo ud murve za brode je vridno, i brist, jasen, i česvina,
u muore dub, na sunce pin,
lipo štanjo regulana, pripizana, zakalkana, zastupana, pegulana;katramela pegulina po katrama i po blaka,
i dešesta mora biti, ne pritieška, ma ni laka;
i najliplje piturana z juštin šenjon zasinjana!
Armaj barku brže vitra, ča je da je ladija je;
armanija guc kajić barkača terget batel
cimbra cogoi gelopa lintra
peata maran barchin faneco topo;
armaj štanjo, nu, kuraja, triba sve ča barki valja;
alon ancikor andana
kadine škandaje cime gerlin gumina
štel ud prove imbroji manat sarije orce rigeta anel randanča maše stavije škaramadura kordun kavije lumbul
banka katina traversin parić
rucej štrop palci maškete sohe mezelune ardina aram blazinje forkoči firse za jidra i gindac i bucela i garipula i štroca i parlara,
i čuda tega jur pozabljenega, i kar i mura škota koštanjola
purtele šolarići kavobanda bitun jardinet eše bigot,
bugada za stralje sartije i patarace.
Ekipaj je imbarkati će tutto inkargati, pribarkati,
štemu carsku uluštrati i botune ud rama,
Ala! Naprid! Ekipaj! I de fora se molaj!
Barzo, barzo mrnarići! Isa jadro! Meritaj brevet!
darzi more batajul, voga a baon kako paron!
Po boani barka afondo, ča se tamo škuro laška,
je bašura, ni ni bava ni bonaca, biša-bova trumbarina, trombadaria i šijun, grbinada lebićada, briva i brivada,
ala sidri in barba di gato!
Čedina je cmoadina, čmadina, fuskac, fuškačina, kalezina, ćaradura čemrdi, čuh čuhić čušić Ćozot. Iša gori kalornu! kalma kalig, tamo poli braka, za večeru kalandraka
ma za večeru kalandraka, kalandraka i gregada i panada siromaška paga!
I ala de novo se molaj,largo su nan dica naša, terra ferma naša draga, fora remi! Mola remi! Remi in pie! Tomba remi! Casca remi! E voga, voga, voga viče na te capovoga!
«Kandalora zima fora ča sve zmuti do dna muora, za njuon gre nan Svieti Blaž ča govori da je laž, a za njin Svieta Kristina ča govori da j’istina«,
bura ćara, bura škura: partiti nan vajk je ura, vajk je ura!
Daj mu ognja neka kuri, daj mu ognja neka gre!
dedrento, defora, delubija, deprova, deašta,
devir na jidra i tamo i na se, delaj i muči i muči i delaj i bašta!
Fider pun šenice, šeničice biličice, japonera ud provište,švikne filderoda, atento - fribord a fikada!
Napomoć nan SvetMikula! Blišći galun na bareti kapitana, garma, garmina, grma, guardalaj vrži da ne trupi brod u kraj, hjemustavičina je vela, japrk, mareta, za klondu lancana, doli corpo morto, korentada, kvantoleva, lampadura lambik propuhiva.
«Co gavevvo, co gavevo diciot’ani,
iero un remo, iero un remo de galera»;
na galiji, na galiji ja mladić sad san veslo, sad san nič!
Zguor mi cedar legno santo, mrnar šoto mi počiva,
šora se ćara ćarina nebeska škuribanda zvizdana
se lišti Danica nan zvizda,
«laškaj, laškaj mrnariću, za te gorin svoju sviću«...
A dok tonem u vino i digresije to rano, pješčano popodne, na ulazu stoji moj prvi Europljanin za ovih sedam dana. Zagledava, mjerka, okušava, kao da satima stoji tamo, u snježnobijelom lanenom odijelu, pod snježnobijelim filipinskim šeširom od rižine slame sa širokom tirkiznom, svilenom vrpcom... u tirkiznoj košulji na tirkizne botune.... sa svilenim i tirkiznim foulardom oko smeđecrvenog i zadriglog vrata... na nogama svilene i tirkizne bičve i snježnobijele mokasinke od chevreaua s tirkiznim uzicama... o zapešću mu platinski »patek-philipe« s tirkiznim remenom od nojeve kože... na malom prstu ljevice ogromni prsten s ogromnim tirkizom... i prosijeda mu kosa pod šeširom tirkizno paluca…
*Nastavak u sljedećem broju
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
