Piše Milan Rakovac
U potrazi za ulogom pisca u narodu
(Foto: Pexels, Denis Lovrovic)
Pišući ove stvari u Glasu, izvatke iz mojih memoara koje pripremam, sve češće moram samoga sebe opet propitati o ulozi književnika (pa tako i mojoj vlastitoj ulozi) u narodu (popolo, nazione, demos, societa...). Osobito sada, kada su svi čelnici država bivše Juge čestitali Milanoviću na izboru za predsjednika Republike – osim hrvatskih! – i čini se da smo se svi zajedno umorili od mržnje...
U potrazi za ulogom pisca u narodu, u kulturi, u literaturi, prisjećam se kako je Adorno zašutio kad su nacisti došli na vlast, ali prisjećam se i kako je cijela familija Mann (Heinrich i Thomas, sa djecom, također već realiziranim umjetnicima - Klauss, Bodo etc...) ne samo emigrirala iz Njemačke, kad su nacisti došli na vlast, nego kako su u emigraciji poveli žestoki antinacistički pokret diljem svijeta.
Ovdje, mnogi su pisci Južnih Slavena (napose Srba, ali i Hrvata i Slovenaca), puhali u Jerihonske trube u balkanskim ratovima potkraj 20. stoljeća. Ali i kako je skupina autora pokrenula antinacionalističku kulturu suprostavivši se općem »patriotskom« tonu. Dakako, u prvom redu prava je metafora otpora za mnoge od nas postao preminuli beogradski arhitekt Bogdan Bogdanović.
Post mortem objavljen je razgovor s njime što ga je još 1998. za sarajevske »Dane« vodio književnik Mile Stojić, Hrvat iz Bosne i Hercegovine, pisao je i za Feral Tribune, i zacijelo i sam ide u red svijetlih likova južnoslavenskih, pisaca koji nisu pokleknuli. I zato prenosim nekoliko misli Bogdana Bogdanovića, velikog mirotvorca:
- Srpski nacionalni intelektualci, kao što je Dobrica Ćosić, pisali su za Miloševića da je najveći Srbin dvadesetoga stoljeća. Takve stavove prihvatala je u početku, uz nekoliko iznimaka, gdje spadate i Vi, cjelokupna srpska inteligencija?
- Milošević je za njih bio anđeo božji, oni su ga čekali. Scenarij je opet bio mitološki: pojavi se beznačajna ličnost i oni ga proglase mesijom. Lažni car Šćepan Mali. A tu kašu je zapravo i skuvala srpska inteligencija. Bez srpske inteligencije ne bi bilo Miloševića. Uostalom, sam taj pojam »inteligencija« u zemljama zapadne Evrope je nepoznat, to je ruski pojam, jer Rusi jesu imali inteligenciju, mističnu, revolucionarnu ili reakcionarnu. U srpskoj varijanti to je smiješno i groteskno. Kakva jadna inteligencija! Kakav je inteligent, naprimjer, spomenuti Ćosić, koji ne umije na srpskome dvije suvisle rečenice da sastavi?..
A Ćosić je signum srpske inteligencije. Akademik, književnik, srpski Tolstoj, kako sam sebe naziva, nije savladao akcente, a i s padežima se teško hrva. U tome se krije katastrofa i pad Srbije. Srbija više nema svoj jezik.
- Misllte li da se rat u bivšoj Jugoslaviji mogao izbjeći?
- Mislim. Ja lično mislim da bi to u početku mogla biti neka vrsta konfederacije, kao prelaznog rješenja. Ta konfederacija bi možda opstala, a možda i ne bi, ali ne bi bilo krvoprolića, ne bi bilo ubijanja, ljudi bi ostali u svojim kućama, ne bi bilo etničkog inženjeringa. Srbi bi danas bili u Hrvatskoj. Tu je tragičan grijeh Slobodana Miloševića. On je, sjećate li se, likovao kad su Slovenci napustili onaj partijski kongres, dok je jedna mala Slovenka plakala. Da se Jugoslavija raspala, to je bilo izvan svake sumnje, međutim, strašan je bio stil toga raspada...To je fabrikovanje svijesti. Samo, to je trajalo jako dugo, dvije decenije sigurno. Ja mislim da Tito to nije dovoljno osjećao. On sam nije imao nacionalnu pripadnost i to mu je bilo svejedno. On je sve to gledao malo kao stranac i nije ga interesovalo šta je to dolje bilo. A dolje je bilo tako da kad kreneš od Beograda prema moru, u svakom većem hotelu sretneš po jednog lokalnog tribuna koji je uz rakiju snivao o zločinu i katastrofi... Odlika nacionalističkog idiotizma je ignorancija.
Za razmišljanje je upravo to što su isto sljepilo pokazivali i akademici i pijani kafanski stratezi... Srebrenica je toliko strašna da će se Srbima, pokoljenjima objesiti o vrat kao Jasenovac... Srpstvo ne može da dođe k sebi, ne može da izađe iz bolesti dok neke stvari ne uvidi i prizna. Mora se jasno reći, to je zločin, Srebrenica je strašni zločin koji su učinili pripadnici Srba i to u ime Srba i srpstva!.. Sve što se dešavalo poraz je grada i gradskog. Gradovi su poraženi... Grad je problem Zapada. Ti hipergradovi, megagradovi, problem su ove civilizacije. Međutim, ono što ostaje je grad kao kulturni i moralni pojam...Danas više ni u svijetu nema grada, ima nešto veće od grada, nešto možda bolje, ali grad više nije onaj društveni i moralni entitet kakav je bio u modernoj istoriji. Pazite, u tome je paradoks: danas jedna mala palanka može da bude grad, a konglomerat od tri miliona stanovnika da bude samo zbir kuća. I u jednoj takvoj fazi vi mene pitate šta je bilo s balkanskim gradovima. Tek što su stigli na prag nekog urbanog identiteta, oni su počeli da se samorazaraju...
I za kraj, vrhunska dosjetka, metafora o balkanskim odnosima, kada Bogdanović govori o Ivi Andriću:
- Ali, šta s Andrićem? On smeta i jednima i drugima. Hrvati mu ne mogu oprostiti što je prešao na srpsku stranu, a Srbi, opet, ne mogu da razumiju šta je on, kao Hrvat, tražio među njima. Vjerojatno mu i Bošnjaci nešto zamjeraju. A Andrić je jednostavno bio čovek koji se oslobodio zavičaja i tako postao slobodan čovjek...«
To je ta razarajuću balkanska nacionalna metaforika, tu je bila ključna uloga »vrhunskih intelektualaca« – koji su sami sebe takvima proglasili, vrhunskim i nadnaravnima, gotovo mitološkim bićima. Uza njih, ispred njih i za njima nastupale su horde željne historije, kao što se obično i događa u historiji. Na žalost, takva uloga pisca u kulturi i historiji prije je tipična nego usamljena, a pojedinci poput Bogdana Bogdanovića ne samo što su bili rijetki u minulim balkanskim ratovima, nego su ih nacionalne nomenklature naprosto izbacile, prognale, zatajile. Možda je došlo vrijeme triježnjenja, kada najbolji ljudi nekog naroda opet budu traženi i cijenjeni...
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
