piše zlatko crnčec

Ukrajina ostavljena, EU ponižen

| Autor: Zlatko Crnčec
(Foto Smoliyenko Dmytro/Ukrinform/ABACA/PIXSELL / Davor kovačević)

(Foto Smoliyenko Dmytro/Ukrinform/ABACA/PIXSELL / Davor kovačević)


Sigurnosna konferencija u Münchenu koja počinje danas bit će obilježena nedavnim sat i pol dugim razgovorom Trumpa i Putina. Sama destinacija u svjetlu ovakvog ishoda rata u Ukrajini definitivno priziva neka gorka povijesna sjećanja. Mada ovo što se događa ovog tjedna možda ipak puno više podsjeća na prizore iz 1975. s krova američkog veleposlanstva u Sajgonu.

Amerika se povlačila, a nesretni Vijetnamci koji su dotad radili za njih uzaludno su se pokušavali u zadnji čas spasiti vješajući se za helikoptere koji ih nisu željeli primiti. Ukrajinci bi sada mogli biti čak i fizički, a EU definitivno u politički sličnoj situaciji. Amerika je opet naglo promijenila smjer, a oni koji su je dotad slijedili bit će ponovo ostavljeni da se brinu sami za sebe.

Naravno, najveći gubitnici mogli bi biti Ukrajinci. I to ne bilo kakvi. Već totalni, apsolutni gubitnici. Izgubit će teritorij, to se sada čini definitivnim, a neće ući ni u NATO. Moguće ni u EU. Ukrajina je izgubila navodno čak pola milijuna vojnika i civila, dobar dio teritorija, što znači da bi im bilo bolje da nisu ni ratovali. Da su kolektivni zapad i tadašnja američka administracija ozbiljno shvatili Putinova upozorenja s kraja 2021. i započeli s njim bilo kakve pregovore, Ukrajina bi najvjerojatnije bila cijela, osim Krima koji je izgubljen još 2014., 500.000 Ukrajinaca bilo bi živo, a infrastruktura i brojni stambeni objekti bili bi čitavi.

Morali bi se, naravno, obvezati da neće ući ni u NATO ni u EU. A to će, čini se, morati i sada, nakon što su prošli kroz tri godine razaranja i ubijanja. A usto će potpuno izgubiti kontrolu nad svim svojim prirodnim bogatstvima. Ono što već dosad nisu obećali američkim fondovima, morat će im prepustiti sada. A ako mirovni sporazum ispadne krajnje okrutan prema Ukrajini, moglo bi u pitanje doći i samo postojanje te zemlje.

Drugi najveći gubitnik je Europa, odnosno točnije EU. O tome najbolje svjedoči koliko su jučer bili europski čelnici šokirani razgovorom Putina i Trumpa. Još prije samo par mjeseci cijeli se EU establišment srušio na Viktora Orbana koji se rukovao s Putinom. A uskoro bi cijeli svijet mogao biti svjedokom službenog susreta Trumpa i Putina u Saudijskoj Arabiji koji se već na veliko najavljuje.

Postoje brojna objašnjenja, neka graniče i s teorijama zavjere, zbog čega je EU tako pokorno i do kraja slijedila politiku prema Rusiji administracije Joea Bidena. Iako je to graničilo sa svojevrsnim gospodarskim samoubojstvom. EU, a posebno Njemačka kao njezina gospodarska lokomotiva, odrekli su se krajnje jeftinih ruskih energenata na kojima su temeljili svoj gospodarski rast. Čak i ako Trump zaista uspije postići primirje i potom otvoriti promet ruskih energenata, EU ih više neće moći kupovati onako jeftino kako je mogla prije veljače 2022. Bit će lako moguće između njih i Rusije nekih posrednika od kojih će ih morati kupovati. A oni sigurno neće biti europske tvrtke. Čije će biti, čini se prilično očiglednim.

Ovo je dosad najveće poniženje koje je europski projekt doživio od kada postoji. I nitko se od europske mainstream politike nije prije tri godine usudio podići glas. Istina, njemački kancelar Olaf Sholz na početku je odbijao ideju o slanju njemačkog naoružanja koje bi se koristilo u borbama s Rusijom. Navodio je povijesne razloge, ali je vrlo brzo bio slomljen i njemački su tenkovi nakon 80 godina ponovo jurili ukrajinskim ravnicama.

Bit će sve ovo veliki udarac za EU od kojeg će se ona teško i dugo oporavljati. Što god mislili o današnjem vodstvu EU-a i čelnim ljudima njenih ključnih zemalja koji su cijeli projekt doveli u ovu situaciju, za nadati se je da će se ona iz nje ipak izvući. Da se neće urušiti ili čak i raspasti. Jer bi to bilo krajnje opasno za cijeli kontinent. EU je osiguravao okvir i nametao pravila igre kojih su se ipak više-manje svi pridržavali. Bilo je iskakanja, ali ona su bila više izuzetak nego pravilo. Ali ako bi se aktualna sigurnosno politička arhitektura srušila i s time postojeća pravila prestala poštovati, bilo bi to krajnje opasno. Kako bi se to moglo odraziti na Hrvatsku, bolje je i ne razmišljati. Sa susjednog sjevera, zapada i istoka ne dolaze baš neke dobre naznake.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter