Održana je eto i debata dvaju predsjedničkih kandidata. Bila je, kao što se moglo i očekivati, konfuzna, pomalo plitka i nije imala jasnog pobjednika. Bit će analizirana sa svih strana, a jedna od njih bi mogla biti i ona da je još jednom pokazala koliko su ovakvi izbori, dok su važeće ovakve predsjedničke ovlasti, pomalo besmisleni. Predsjednik, naime ima jako male ovlasti, a opet dovoljno velike da se može, kada to poželi, plesti Vladi pod noge. Tako je to sve od 2000. godine. Pa su te dvije funkcije, bez obzira na to tko ih obnašao, neprestano u većem ili manjem sukobu. Pa će tako biti i dalje bez obzira na to tko pobijedio u nedjelju. Pa možda neka promjena sustava ne bi bila loša.

Da se malo poigramo. Recimo da rehabilitiramo polupredsjednički sustav kakvog smo imati tijekom devedesetih. U najvećem dijelu potpuno neopravdano, on je bio optužen za sve demokratske deficite koji su se pojavljivali u tom razdoblju. Što je potpuno pogrešno. Tadašnji predsjednik Republike nije svoju vlast temeljio isključivo na svojoj funkciji, nego na činjenici da je na parlamentarnim izborima 1990., 1992. i 1995. HDZ, dakle stranka kojoj je on bio na čelu, osvajao uvjerljivu većinu Saboru.

Međutim, tadašnjoj je oporbi najlakše bilo za sve odgovornim proglasiti polupredsjednički sustav. Pa su shodno tome istaknuli kao jedan od svojih glavnih zadataka kada dođu na vlast, a došli su 3., siječnja 2000., Hrvatsku pretvoriti u parlamentarnu demokraciju. Većina od njih imala je tek nekakav mutan obris toga što bi ta parlamentarna demokracija u stvarnom životu trebala biti, pa su sve svodili na to da bi budućeg predsjednika Republike, ma tko on bio, trebalo do kraja razvlastiti i njegove ovlasti prenijeti na parlament. Pa da onda imamo parlamentarnu demokraciju. To da parlament kao takav ne vlada nigdje u svijetu bili su malo zaboravili.

Zemljom parlamentarne demokracije vlada Vlada koju podupire i kontrolira većina u parlamentu. Mada i to je samo na papiru jer, kako to politolozi i ustavni pravnici definiraju, na djelu je "poremećena ravnoteža u korist izvršne vlasti". Prevedeno to znači da je u praksi Vlada ta koja kontrolira parlamentarnu većinu kroz takozvanu stranačku stegu. Tuđman je crpio najveći dio svoje političke moći iz činjenice da je šef stranke koja ima većinu u parlamentu, a ne zbog toga jer je obnašao i funkciju predsjednika Republike.

Činjenica da svi predsjednici Vlade nakon 2000., kada je djelomično razvlaštena funkcija predsjednika Republike, a znatno ojačana ona premijera, nisu imali političku moć kao Tuđman proizlazi iz činjenice da su sve njihove Vlade bile koalicijske, odnosno da stranke kojima su bili na čelu nisu mogle samostalno vladati, već su morale posezati za koalicijskim partnerima. Koji su onda ograničavali njihovu vlast ovisno o tome koliko su zastupnika donosili u vladajuću većinu. Da je Tuđman u Saboru imao koalicijsku Vladu, i njegova bi moć bila puno manja nego kada je HDZ sam dominirao Saborom.

Sve ovo pišemo zbog jedne stvari. A to je da bi Hrvatska trebala ozbiljno razmisliti o tome da mijenja postojeći politički sustav na način da se ili vrati na polupredsjednički sustav u kojem je predsjednik Republike imao jasne i velike ovlasti ili da se dovrši proces kojim bi se Vladi omogućilo da sama vodi zemlju, a da predsjednik bude sveden na protokolarnu ulogu šefa države koji po precizno određenoj proceduri nakon parlamentarnih izbora nekome daje mandat za sastavljanje Vlade.

Jer i ovo u utorak održano sučeljavanje dvaju kandidata pokazalo je koliko su ti izbori kao takvi besmisleni. Kandidati ulažu veliki trud da bi na kraju onaj koji pobijedi sljedeće nedjelje otišao na Pantovčak, sjeo u svoj Ured i mogao početi gledati u zid. Jer gotovo da nema što raditi. Praksa je naime pokazala, ne samo u zadnjih pet godina, da ga Vlada može ignorirati čak i kada su u pitanju ovlasti koje mu daje Ustav. Jer su one tako nejasno određene da nužno izazivaju sukobe. Da su oni sada vidljiviji nego ranije, zaslužan je samo "delikatan" način na koje ih je Zoran Milanović iznosio u javnost. Ako on pobijedi na ovim izborima, imat ćemo tvrdu kohabitaciju još tri i pol godine. Čak i ako bi Primorac pobijedio, ne bi sve išlo tako glatko kako se nekima možda čini.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast