Zaključna je MetroPula u 2024’. Zahvaljujem se onim čitateljima koji imaju želje i strpljenja pročitati ovaj, za današnje vrijeme, duži format. Živimo u doba kada se svekolike medijske-javne priče ekspresno emitiraju te posljedično prilično površno konzumiraju. Da bi se steklo svoje uvjerenje o nekoj tematici, nedvojbeno je nužno imati širi spektar informacija, pa i dojmova. No, sve se odvija danas brzo pa su posljedično i uvjerenja promjenjivija, a to onda nije dobro za kontinuitet određenog posla. Upravo je kontinuitet jedan od važnih faktora napredovanja i posljedične uspješnosti…

Dozvolite mi samo jednu digresiju prije glavne teme. U četvrtak je zaključeno i 35. izdanje "Ulice" pred oko 2.000 gledatelja. Bilo je zanimljivih ogleda, bilo je revivala, igrali su djeca, djevojke, veterani, dvorana nije bila hladna. Možda bi na promišljanje organizatorima trebalo sugerirati neko tehničko osvježenje, da bi hakl na Ulici bio dinamičniji za gledatelje. Od početaka turnira, mali se nogomet bitno promijenio. Nekad je to bio baš "rekreativni" pristup, želja da se iskažu tehničke vještine i atrakcije. Mali nogomet je evoluirao, izrastao je futsal, odnosno prioritet natjecateljskog pristupa. Turniri "starog kova" uhvatili su taj ritam i pretežito se igra "na rezultat". Igrači su većinom utrenirani, kondicijski spremni, čvrsti, taktički organizirani. Svi su ti faktori kroz 35 Ulica rasli, a jedini je isti ostao prostor. Što je bitno ograničilo priliku za dribling, tunele, rolanja, duple pasove, fine šutove. U vrijeme kada smo mi igrali 1980-ih, bilo je izdanja na Ulici s mantinelom. I djelovalo je atraktivnije. Ne znam bi li danas to bilo rješenje za više prostora igri, ili je možda bolje igra u istim dimenzijama parketa, ali s 4 igrača u polju plus golman, umjesto današnjih pet. Možda je to nelogično promišljanje, ali gledajući Ulicu osjeti se previše stege u igri, a onda to i bitno umanjuje atraktivnost, dinamičnost i uzbuđenja za publiku.

U kontekstu dinamičnosti, atraktivnosti i drugačijih uzbuđenja ovu bih zaključnu godišnju 45. kolumnu posvetio udarnoj nogometnoj temi početka 2025. godine. Kao što sam više puta obrazlagao, držim da su nogometne tematike metafore društvenih zbivanja, brže javno prepoznavanje onog što se događa u društvu iza kulisa. Dakle, Gonzalo Garcia, 41-godišnji stručnjak rodom iz Montevidea, porijeklom Španjolac iz Compostele, od 3. siječnja povest će Istru 1961. To je druga era ovog trenera, koji je na Drosini stolovao od 1. srpnja 2021. do 30. lipnja 2023. te u 73 utakmice ostvario 1,12 bodova prosječno. Bitna je razlika prve (0,86), u odnosu na drugu sezonu (1,27), što vrijedi i za plasmane. Prvo deveto (s 31 bodom), a onda peto (sa 46) mjesto, najbolje u povijesti po dosegu i bodovima. I bilo bi, uvjerljiv je dojam, i prvog EURO iskoraka, da ga sudačke nakarade nisu zaustavile. To je okvir priče o Garciji, napredovanje, uslijed čega je, po mom skromnom sudu, došlo do ipak iznenađujućeg mu povratka u Pulu. U razgovoru nakon posljednje mu utakmice, 25. svibnja 2023. protiv Slaven Belupa, završenoj 1:1 (slobodnjak Mlinara) pred 1.288 gledatelja, suznih je očiju kazao "bit će to, mislim posljednja s Istrom…". Djelovalo je da nema šanse da se ikada vrati.

Što se dogodilo da je šparna baskijska grupacija odlučila vratiti Gonzala Garciju pod svaku cijenu, a da ambiciozni(ji) GG prihvati nastavak u Istri? I je li to zalog sigurnijoj i boljoj perspektivi Zeleno Žutih, ili je izraženiji rizik da se i Garcijin, kao i mnogi povratci u svijetu nogometa pokažu blijedom kopijom sretnijih era?

Gonzalo Garcija je emotivan tip, ali čvrstih uvjerenja. Bio je odličan nogometaš, tzv. druga špica, i kao veliki talent iz Compostele je otišao u Real Madrid. Prvo kao dio B momčadi, sa sigurnom šansom da napreduje u elitnu škvadru. Nažalost koljeno je "puklo" i promijenilo dimenzije mogućnosti karijere.

Imao je prije toga i opciju ugovora s Milanom, gdje je bio na pripremama, ali Florentino Perez je spriječio taj deal tako što je nagovorio predsjednika Compostela da ga usmjeri u Madrid. U to vrijeme Milan je bio moćniji klub, a Garcija, veliki štovatelj urugvajskog maestra, Oscara Tabareza (bio trener rossonera 1996.), htio je baš tamo. No, život je pisao druge priče.

Garcia je u 15 godina igrao u 12 klubova Španjolske, Nizozemske, Cipra, Izraela, a upisao je i tri nastupa za mladu selekciju Španjolske, u generaciji Andreasa Inieste i Fernanda Torresa. Kad je 2017. zaključio aktivnu karijeru, odmah je postao pomoćnik nekadašnjem treneru PSV-a Johnu Lammersu u norveškom Esbjergu. Slijedeću sezonu je odradio kao pomoćnik Hrvatu Mariju Pušiću (danas u Šahtaru) u Twenteu, da bi treću godinu postao prvi trener potonjeg kluba. Na veliko iznenađenje svih, zadržao je Twente u Erediviseu, iako je imao slabašan kadar iz Druge lige. Kad je shvatio da neće biti promjena, zahvalio se tom klubu na ponudi za nastavak i vratio kući. U eri COVID-a želio je ostati s obitelji, s kojom je izrazito vezan. Uz to ima restoran u Composteli. Želio je projekt u koji vjeruje, i zato je prihvatio Istru 2021. godine. Bilo je dosta toga što je Garciji drugačije djelovalo u odnosu na obećanja, ali uhvatio se posla. Njegova igra bila je u početku tretirana kao "sizifova ideja" za klub kao Istra te su čak i igrači gunđali. On je išao svojim putom i unatoč devetom mjestu, dogodilo se "čudo".

U njegov rad, igru, stil, unisono su veliku vjeru imali klub i igrači, navijači i mediji. Sve se to vratilo druge sezone, kada je Garcijina igra postala svojevrsna atrakcija, prije svega u Puli, navikloj na "bunkere i destrukciju" a onda i širom HNL-a. Napredak je bila lozinka ere Garcija. Za ilustraciju, druge sezone je podigao prosjek osvojenih bodova sa svima, osim Lokomotivom (0,75 prve, druge 0,25) i isti učinak sa Slaven Belupom (1,25-1-25). Protiv Gorice s 1,56 na 2,25, Šibenik 1,5 – 0,75,

Dinamo 1 - 0,63, Hajduk 1,25 - 0.75, Osijek 1,5 - 1,25, Rijeka 1,25 - 0,63. Uz više pobjeda, postignutih golova, bodova, bolji plasman, bitno su rasle vrijednosti igrača.

U eri Baska (2018- danas) prodano je igrača u vrijednosti 7,2 milijuna eura. Samo je Rocco Žiković (2 milijuna) izvan kruga Garcijinog kadra. Perković 2 milijuna, kao i Bakrar (plus 10% bonusa), Petrusenko 500, Beljo 300 i Mišković 250 tisuća eura, ukupno 5,1 milijun. To je više nego u svim prethodnim erama (prije privatizacije 2004-2010. 825 tisuća, era Ščeglov 1,7, era Glover 900 tisuća).

Baski su prvog transferirali za odštetu Čondrića (122 tisuće), a onda su kroz Garcijin rad vrednovali kadar na željeni način. Zato su shvatili, nakon Karoglana, Catale i Tramezzanija, da "slučajno" slobodnog Garciju (u listopadu dobio otkaz u portugalskoj Arouci) moraju dovesti. Dali su mu najbolje uvjete od svih trenera u povijesti, dvije i pol godine ugovora (i razne bonuse za uspješnost), obećali ambicioznije pristupe. Kako je Istra u međuvremenu počela graditi kamp (trenutno dva terena, fitnes, svlačionice, a u pripremi treći teren), ima veći proračun, a gazda Josean Querejeta najavio je jači status Istre u grupaciji Baskonia-Alaves, sve se poklopilo. Važan faktor je što se i obitelj, supruga, kćerka i sin, radosno vraćaju u okruženje gdje su se do prije godinu i pol odlično osjećali.

Sve to, naravno, ne znači da će era Garcija sama po sebi biti bolja, čak i jednako dobra kao prva. No, navijačima Istre, iscrpljenima od teških doživljaja rezultata i vrste nogometa nakon njega, Garcijin come back je vratio nadu u slične lijepe dane. Trener koji je gajio igru "do noge" bez nabijanja, kome su treninzi isključivo s loptom, u Puli će zateći Maurića, Majkića (navodno spreman produžiti ugovor zbog Garcije), Blagojevića, Lisicu, Ćorića, Marešića, Iovua, Kadušića, Paus-Kunšta, Vuka, Žgombu, Travagliu. Brojni su akteri napredovali (Lučić u Hajduk, Perković u Dinamo, Galilea u drugoligaškoj Malagi, Hujber u Vejle, Perrera u Botev, Caseres u Gil Vicente, Beljo u Augsburg pa Rapid, Majstorović u Rijeci, Petrušenko u Antalyasporu, Boultam u Olimpiji, Bakrar u Ney York Cityu...). Garcija je svoj stil rada i manjak taštine pokazao i kroz nekoliko igrača koje nije odmah "prepoznao". Caseres je šest mjeseci bio na klupi i tribini prije nego je postao stožerni igrač. Bakrar je bio rezerva dok Erceg nije zaradio 9 utakmica suspenzije. Beljo je po dolasku iz Osijeka 6 utakmica bio na klupi. Kad su se digli u formi pod njegovim kormilom, postali su odlični igrači. Majkića je odabrao druge sezone ispred Lučića. Mlinara su mu svi spočitavali, ali ga je držao stožernim zbog znanja i mirnoće. Kao i Perreru, kojeg publika nije voljela, ali je njemu bio šestica po mjeri njegova "otvaranja igre i korekciji ispred obrane".

U nogometu ništa nije sigurno. I štoviše, veći je broj povrataka na mjesto sreće, znao završiti neuspjehom, u odnosu na one koji su se potvrdili uspješnim. Pula je specifična jer puno toga je ovdje bilo nogometno nelogično. Možda je to veliki plus za Garciju i za sve navijače koji očekuju bolji nogomet, više pozitivnih uzbuđenja i osjećaja da suparnici HNL-a imaju više respekta prema Zeleno Žutima.

Neka je Istri i Garciji te svima sretna i uspješnija 2025.godina.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Dan poslije
• Pravi akteri grada