Inercija nacional-egoizama i ridikulozne otočentske "strategije"

(Foto: Pexels, Denis Lovrovic)

Umjesto toga, dok se naši grobovi prostiru na svih pet kontinenata, podsjetio bih ovdje kako je Guido Miglia bio među prvim esulima, koji je prihvatio dijalog, iskren i promišljen, s »drugom stranom«, ne samo con i »rimasti«, ma anche con noi altri, Slavi, Croati e Sloveni. Slučaj je htio da sam u Glasu Istre, nakon potresa u Friuli, ironizirao na račun Miglie, koji je izjednačio sudbinu stradalih od potresa sa sudbinom esula, i pozvao ga da se sretnemo kad dođe u Pulu.

Došao je u moj ured u općini, ali gotovo istodobno došao je i još jedan esulo poput Guida, Ive Mihovilović, Premanturac, veliki hrvatski novinar. Upoznao sam ih, i među njima je potekao žestok dijalog, smiren ton i oštre riječi o uzajamnim krivicama i pravicama; što ću jednom detaljno opisati, inače se na taj susret stalno vraćam u svojim zapisima. Rezultat je bio intenzivno »epistolarno prijateljstvo«, putem pisama, jer posjećivali se više nisu; jedan prognanik iz Trsta, jer je bio Hrvat, novinar barba-Ive; i jedan prognanik iz Pule, jer je bio Talijan, novinar barba-Guido: Tako eto, kada se sjećamo svih naših muka, svih imigranata i emigranata; ipak je bolje da nam dolaze imigranti, nego da nam odlaze emigranti…

No, potonje vrijeme bilježi i izbruh novog neprijateljstva na Jadranu, koje postaje sve ozbiljnije, sve dublje; PA ŠE TO!

»Pa še to« - rubrika na zadnjoj stranici ljubljanskog »Dela«: »Predsednik Mesić bi rad z odrekanjem dostopa Sloveniji do odprtega morja za Hrvaško pridelal nekaj milj neposredne meje z Italijo. A projekt skriva tudi past: spričo neizpolnjenega hrepenenja Istranov, da se trdneje povežejo z Apeninskim polotokom (???!!! – by M.R.), bi moral hrvaški predsednik prazaprav paziti, da se mu ne zgodi kopenska meja z Italijo. In to že pri Reki«. (!!!??? – by M.R. one more time!). Aj brižan bog, bi se reklo u Istri!

Ali, zanimljiv poučak, a ne?: Hrvatskim i slovenskim politolozima, uz ručak za susjednim mi stolom, čekajući da se razriješi AFERA NATO-itd., u Zagrebu 18.II 2009. «predlažem», CRO-SLO spor riješit ćemo tako da vratimo na snagu Rapallo 1920.!

Ono što bih, međutim, uz ovakve stupidne tirade ovdje htio posebno naglasiti, jest da ovakva sustavna buncanja odnosnih političkih i medijskih autoriteta, u Rimu, Ljubljani i Zagrebu, ne priječe ista ta blebetala da superiorno tvrde kako je zapravo na Jadranu prava idila - u što nas trebaju uvjeriti prazne diplomatske fraze, budalasti smiješci i prijazno uzajamno grljenje i tapšanje po ramenima: U suštini, ne postoji nikakva talijanska »Ost politik«, niti pak slovenska ili hrvatska »Sud politik«; postoji samo inercija nacional-egoizama, i ridikulozne otočentske »strategije« kako to zamišljaju jadranske diplomacije, retorični ostaci preživjelih etatizama.

I zato onima ovdje na granicama, koji dobro znamo kako stoje stvari, preostaje denunciranje denuncijanata, i nesmiljena borba za suradnju, prijateljstvo, convivenzu, tim prije što to više nije »brend« ni »trend«, nego se vraća nacionalni ponos i zatvaranje u vlastite granice-kojih-nema.

Ovakve somnambule najbolje je iskazao pjesnik iz Vodnjana Igor Ferenac »Fere«: »Malo mi na/njihove prekrasne/planine/malo oni na/naše prekrasno/more/pa mi na/njihove prekrasne/žene/pa oni na/naše prekrasne/pa mi bombu/njima/pa oni bombu/nama/i tako vječno/jer prijateljstvu nema/kraja«…

I zato je prokazivanje neumnih, olakih, brzopletih izjava, u stilu bigbrotherskih naklapanja, sveta, moralna, intelektualna dužnost svakog tko želi očuvati i razviti dobre odnose na Jadranu, treba samo baciti u more svete osjećaje »naše« i »njihovo«.

Italija ima puno pravo na svoja Sjećanja. Mi smo gurnuli u podrum, u šupu, u ormar naša sjećanja, kao stare kapute, i nasaftali ih naftalinom, pa kad se netko drugi sjeti naših sjećanja, onda brže bolje iznesemo kaput na balkon, a riječ je zapravo o vojničkom šinjelu, najčešće fašističkom – ali s partizanskim oznakama, i protresemo ga. Smrad naftalina, naravno, ostaje. Na Jadranu se zbiva svekolika revizija historije. Italija nikad nije skrivala svoje osjećaje i pretenzije, pa i prva je pokrenula revizionističke procese; dakako, jer Italija nije nikad defašizirana (za razliku od Njemačke i Japana!); a Hrvatska je pošla istim putem, koji evo slijedi i Slovenija. I sada kad se dešava repetiranje neofašističke retorike čak i na talijanskoj ljevici, mi dižemo uzbunu. Ali mi (i Slovenija) imamo jedan problem; nemamo vanjsku politiku bilateralno, a bome još manje trilateralno (s Italijom). Italija pak još manje. Treba kontaktirati, treba razgovarati. Treba pregovarati. Trebamo mi, bez preduvjeta i čekanja da se tri predsjednika sretnu nad nekom fojbom i spaljenim selom – neće se sastati! – zamoliti za oproštaj, isplatiti što smo dužni, omogućiti povratak svakome, kupnju nekretnine, slobodnu riječ; ili čekati na novi neki »ispad«, koji će sigurno doći.

Nastavak u sljedećem broju