Italija je internirala nekih 12.000 Slovenaca još 1915., stupanjem u rat, »Italija je i nakon rata internirala slovenske i hrvatske civile, posebno one koje su smatrali simpatizerima nove jugoslavenske države«, piše Capogreco. Već 1926. osnovani su logori, mahom na otocima, Tremiti, Ponza, Ventotene, Ustica, Lipari, Favignana, Pantelleria, Lampedusa, da bi 1940. otvoreno još pedesetak logora, te cijeli sustav koncentracijskih, radnih i tranzitnih logora »za Slavene«, i civile, (uz posebnu mrežu vojnih logora za zarobljene vojnike kraljevske jugoslavenske vojske, a zatim i partizane, koju autor ne tretira):

Konc-logori za Južne Slavene: Fertilia, Ruscio, Colfiorito, Tavernelle, Renicci, Cairo Montenotte, Chiesanuova, Monigo, Gonars, Visco, Poggio Terzarmata, Cighino, Gorizzia, Fossalon; te Rijeka, Bakar, Kraljevica, Rab, Molat, Ošljak, Biograd, Murter, Vodice, Zlarin, Divulje, Prevlaka, Mamula…

Jako važna i vrijedna je ova knjiga za Italiju, kao i sveuzev za normalizaciju jadranskih odnosa. Kao i za sve nas, Južne Slavene, napose Slovence i Hrvate, ali i Crnogorce. U nas je objavljeno podosta knjiga ne te teme, ali jako malo talijanskih knjiga – jer ih jako malo ima, pa bi dobro bilo da se u nas prevede i knjiga Allesandre Cerssevani o logoru Gonars. Ovo smatram važnim, jer se vidi da u Italiji »revizija historije«, kakava se vodi kroz potonjih petnaestak godina.

Prisjećam se dugih razgovora sa Capogrecom u Puli, gdje smo prikazali hrvatski prijevod njegove knjige; napose me kosnulo to, što je sam dao napraviti spomen-ploču za Rab, a i sam morao otići autom sa Raba kod istarskog klesara, i donijeti ploču na Rab. Zašto si dao slavenska imena sinovima, tamo na jugu Italije, pitam? Zato da osobno sudjelujem u ispravljanju grijeha historije, veli.

Danas se pitam hoće li i ovi logori za talijanske državljane, Hrvate i Slovence, naći mjesta u Muzeju istarske, riječke i dalmatinske civilizacije? I kakva je to jednosmjerna civilizacija, koja prešućuje pola sebe same? I što smo to mi, i kakvi smo to mi, obalni Južni Slaveni? Jesmo li obuzeti etničkom i nacionalnom čistoćom koliko i naša subraća sjeverno od Črnog Kala i Učke?

Jurica Pavičić, pisac i novinar, sučeljava »austrijski« i »mletački« upliv u našim zemljama, ali mi Istrani uglavnom prihvaćamo da smo i Venecijanci i Austrijanci, i to u podjednakoj mjeri i Hrvati i Slovenci i Talijani. Serenissima je napose razvila osjećaj slobodarstva, za razliku od krajeva (Pazinština) pod Austrijom gdje je vladao feudalistički sustav. Da bi poslije pada Serenissime Habsburzi u svom »Austrijskom primorju«, direktno pod krunom, razvili do sada najbolji model interetničke ravnoteže, usred hrvatskoslovensko-talijanskih rivaliteta u borbi za nacionalnu prevlast.

U dnevnicima koje je pisao Mijo Mirković, nalazim i njegovo potresno pismo iz 1937., »Razgovor s mrtvim kumom«, njegovim prijateljem Tonom Bedrinom; Mirković je Hrvat u exodusu, Bedrina je Talijan, obojica su iz Raklja: »Dragi moj kume, ja sam ne znam kako smo se nas dva zbližili. U našem djetinjstvu Ti si išao u Leginu školu, ja u Družbinu, naši su oci bili neprijatelji… Kasnije sam našao Tvoje ime među priložnicima za hrvatsku srednju školu u Puli,.. još kasnije znao si napamet ono što si pročitao bilo iz Preradovića, ili Nazora ili Domjanića… Ti ležiš tamo u sjeni mendula i smokava,.. A GDJE ĆE BITI NAŠI GROBI«…

Prisjećam se kako i Guido Miglia piše kako sjedi s jednim Mirom u Raklju i pjeva istarske napjeve, i kako se sjećaju Mije Mirkovića (Mate Balote), koji je izgubio ali i opet stekao svoj zavičaj, a Guido nije…

Mlada novinarka TV Capodistria, Talijanka, majka joj je Slovenka, priča mi zgranuto kako joj bijesno govori njena prijateljica iz djetinjstva, Ljubljančanka; mrzim to tvoje prelaženje iz jezika u jezik iz kulture u kulturu, to neprestano mijenjanje akcenta, rječnika! Dotična je, uvrijeđena osoba, uostalom - Dalmatinka, Hrvatica, po ocu, i ponosita Slovenka. Tješim ju kako znam, nije lako biti odjednom u više kultura, za one koji ne pripadaju takvom opredjeljenju, toliko običnom i normalnom i srećom čestom na ovim našim jadranskim stranama.

Bilježiti vlastite tragove u povijesti, označiti locus i logos trajanja u vlastitoj kulturi i tradiciji, zacijelo je plemenito ljudsko djelo. Tako bilježimo našu pripadnost ambijentu, kulturi, tradiciji, tako potvrđujemo vlastiti identitet; osobito onda kada je taj identitet pluriman, slojevit, kompleksan, kako je čest slučaj na našim stranama. Čini se po svemu što nas bilježi, da je upravo Istra (u širem kontekstu, dakle negdanja povijesna Julijska krajina, ili pak administrativno Austrijsko primorje), ogledan primjer u europskim razmjerima.  

Povezane vijesti

• Kuščići muojih wannabe memoara, odnosno - quel che ricordo
• Kuščići muojih wannabe memoara, odnosno - quel che ricordo (6. izdanje)
• Governi sovversivi? Magari!