Piše Milan Rakovac
Crvene rapalske ruže
(Foto: Pexels, Denis Lovrovic)
Nacionalistička isključivost natjerat će i Republiku Italiju da se ophodi nepovijesno; u ta bitna ophođenja ubrojio bih prije svega aboliciju fašističkih zločinaca po Italiji i svijetu; donijetu 1946. godine, s potpisom ondašnjeg ministra pravosuđa, što začudo prihvaćaju i saveznici, te se sudilo za ratne zločine samo Nijemcima i Japancima (kao i kvislinzima diljem Europe), ali Talijanima ne, nikada i nigdje, osim nekoliko lokalnih suđenja u Istri; primjerice, domaćim fašistima koji su 1929. strijeljali hrvatskog mučenika Vladimira Gortana, i skupini koja je silovala i živu oslijepila seljanku Ružu Petrović...
A da povijesna ironija bude konačna, taj je ministar, koji je "oprostio" fašističke ratne zločine i predratna zlodjela, bio glavom i bradom Palmiro Togliatti, generalni sekretar Talijanske komunističke partije; koja će svoj "internacionalizam" pokazati i tako što će se čak drznuti odbiti Staljinove sugestije da "jugoslavenskim drugovima" budu prepušteni ili Trst, ili Gorica; te će lokalni vođa komunista Vittorio Vidali voditi u Trstu i Julijskoj krajini čvrstu nacionalističku liniju, još u ratu, kao što će postati najžešći staljinist (zajedno sa cijelom KP Italije i svim komunistima svijeta uopće) u doba rezolucije Informbiroa protiv "Titovih imperijalističkih agenata".
Razumljiv je trud Republike Italije poslije 1945. da joj ostanu ovi posjedi stečeni na papiru 1915. i osvajanjem Istre 1918; kada on ne bi, kroz "argumente" za međunarodnim pregovaračkim stolom, polazio od toga da su ovo "najtalijanskiji krajevi" - "argumenti" dakle ništa drukčiji od iredentističkih ili kasnije rojalističkih i fašističkih! Kao što ću kasnijih godina, poslije Osima i ogromnih naših tršćanskih shopinga, čuditi po međunarodnim susretima pisaca, koje smo stalno organizirali, svake godine, uz sudjelovanje Hrvata, Slovenaca, Talijana, Austrijanaca, od Grada (Gradeža) i Trsta do Pule i Opatije, kada bi nama skloni talijanski pisci humanističke ili ljevičarske provencijencije, doduše, priznavali manjkavost talijanskih argumenata i 1918., i 1945., ali ujedno jednako lako i olako dometali kako etničko pitanje i odnos nacionalna manjina - većina nisu važni prilikom razgraničenja. Nego koja mjerila, rekoh jednom takvom prigodom dragom kolegi Riječaninu rodom i izvrsnom piscu, humanistu i ljevičaru Ginu Brazzoduro; rekao bi mi tada "povijesni argumenti, civilizacijski, geografski, ekonomski, strategijski"; ali, uzvratio bih mu, "dragi Gino, pa to su imperijalistička, kolonijalistička polazišta, što je s nacionalnim pravom, što sa samoodređenjem"...
I tako Italija 1947. godine u Parizu posramljeno i poraženo potpisuje "Diktat", "ulaznicu za povratak", kako je to rekao "nemilosrdni" Winston Churchill. Dakako, to najteže pogadja nekih 350.000 Talijana u ovim dijelovima Julijske Krajine.
Jednako teško kao što Sporazum u Rapallu 1920. teško pogađa nekih 650.000 Slovenaca i Hrvata ove iste pokrajine; i to je bio "Diktat", "izdaja", "prodaja"...
Zofka Kveder tada piše da su "crvene rapalske ruže" za supruge jugoslavenskih diplomata krv Slovenaca i Hrvata Julijske krajine.
U ponedjeljak, 10. veljače 1947., Maria Pasquinelli (došavši amo iz Lombardije, dakle "neautohtona" istarska Talijanka), fašitkinja i učiteljica koja je sa čistim mladalačkim idealizmom, zanosom i elanom talijanizirala hrvatsku djecu po školama u Zadru i Istri...) pištoljem ubija u Puli engleskog oficira De Wintona, nakon odluke u Parizu da je Istra naša. "Pucala sam u uniformu, a ne u čovjeka", rekla je na suđenju. Ne znam koliko sam, i da li uopće, doprinio povijesnome oprostu, napisavši pjesmu Mariji Pasquinelli nakon što je, već starica, puštena iz zatvora ("saro tuo fradel se te vol, ću ti biti brat, ako ćeš"), koju je Franci Blašković uglazbio…
Pedeset godina kasnije, 1997. - gle, opet je bio ponedjeljak, za čudo uz medijsku šutnju (gorko se čudi i Giampaolo Valdevit; "To bi imalo značiti da za Talijane taj događaj ne postoji"), 1947. je obilježena u talijanskom parlamentu, uz žestinu desničarskih zastupnika protiv "Diktata" i fojbi; uz podsjećanje vladajuće većine na "tragičan gubitak teritorija", ali i na novu Europu. Ministar obrane Andreatta naglasio je razborito da Trst i Gorica više nisu na granici izmedju dva nasuprotna sustava,.. podsjetio na pakt s Hitlerom iz 1940, te da "ovo nije 1945, i tadašnji neprijatelji više nisu neprijatelji".
Na "zlatni jubilej Pariza" nitko nije ni u koga pucao, ali uz pretežitu šutnju Italije, Trst reagira gromoglasno; esuli na svojoj "komemoraciji" zvižde na Scalfarov telegram sa "novom Europom koja će izbrisati granice medju ljudima"; i plješću na revanšistički brzojav što im šalje predsjednik "postfašista" Gianfranco Fini. List Piccolo tada donosi cijeli dossier; Manlio Cecovini (osnivač 1975. one iste rasističke Liste za Trst) piše da je Italija morala potpisati "kazneni ako ne i osvetnički sporazum", ali da je "stvarno odricanje sankcionirano u Osimu 1975". Giampaolo Valdevit tu pošteno piše: "Italija je 1918. u Julijskoj krajini vidjela nove državljane ali i neprijatelje, Slovence i Hrvate. Fašistička Italija zatim je razorila društevno tkivo njihovih zajednica. Zagrljaj s Hitlerom obavio je ostalo,.. na kraju je ostala kolosalna praznina,.. u ovu prazninu nasilno je ušla pobjednička država, pobjednički komunizam Titove Jugoslavije". Na koncu, naveo bih vrlo subjektivan sud Istranina Diega De Castra, političara, povjesničara i publicista, da je rečeni sporazum "najbesramniji dokument najbesramnije medjunarodne politike"...
Opet se vraćam povijesnoj lekciji koju mi je 1975. dao barba Ive Mihovilović: Samo demokracija, suštinska i formalna, zbiljska i doslovna, može poništiti pogubne nacionalizme i revanšizme na Jadranu, kao i bilo gdje drugdje...
Podsjećam opet, sada u vrijeme Haaga; da je i Jugoslavija bila odustala od zahtjeva za izručenjem 832 (osam stotina trideset dva) talijanska ratna zločinca, u ime dobrosusjedstva, i podsjećam da američki povjesničar talijanskog podrijetla Michael Palumbo iznosi u svojoj studiji iz osamdesetih godina (nikad objavljenoj u Italiji, ali začudo niti u Hrvatskoj ili Sloveniji?!), da je Italija u Drugom svjetskom ratu počinila ratne zločine diljem Europe i sjeverne Afrike, a broj žrtava jest nekih milijun i tristo tisuća...
A više od pola stoljeća poslije toga, Aleanza nazionale u Trstu, gdje je najjača stranka, organizira petnaestdnevnu (?!) "Festa tricolore", na kojoj Sergio Giacomelli napada gradonačelnika Riccarda Illyja, jer da su za ovoga "Talijani samo nabrojnija nacionalna skupina", te da pokušava "povećati broj Slovenaca"...
Iz takvih je mentalnih stanja nedavno "nikao" Mussolinijev spomenik u šumama Doberdoba, gdje je ovaj bio talijanski narednik u Prvom svjetskom ratu - dakle spomenik "naredniku" a ne "Duceu" - koje licemjerje! - te prijedlog da Duce (jer u Trstu su razboriti ljudi podigli i spomenik "Sissy", carici Elisabeth Habsburg, kao i slovenskom pjesniku s tršćankog Krasa Srečku Kosovelu – kasnije srušen, pa opet postavljen, dakle ne ruše se spomenici samo u nas!) dobije spomenik u Trstu, jer je radio na njegovu talijanstvu, koje, eto, sada, petrificirani tršćanski revanšizam kani braniti...
Isti Trst, i skloni nam i neskloni, jako dobro znade da neće više nikada neke hipotetične brigade "titina" krenuti u osvajanje-oslobođenje nesuđene "Sedme republike" (što je imao biti Trst, čak su tršćanski sportski klubovi nakratko nastupali u jugoslavenskim natjecanjima - !!!), uz borbeni poklič "život damo - Trst ne damo"...
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
