(Nastavak iz prošlog broja)

Zapisah u kratkoj priči naslovljenoj ntsantsantsa (onomatopeja brzog ritma turbofolka): Si mislim gledajuć glavurde u crnim očalima i crnoj bossvalentinoitd obleki; pas mater i cucku! Pa ovo je nova vrst živih bića, ikiš? DedekKajmbumščak, homo erectus, homo sapiens, homo faber pa Heuzingin homo ludens pa Krležin homo cilindriacus pa ibermenš germanicus (und croatus, naturlich) pa izgradit ćemo novoga čovjeka pa ovi homo ntsantsantsacus, marva&barabe&luftiguzi& pišmevritići analfabetski puni love: škart, šuft, šrot... I tak kruže, teške kurve. A ja na bicošu i bedinerica z četiri cucka i dva penzića čekamo jer bi šteli preč prek, bilo kam! Nemreš prejti! Al teške kurve nisu kurve, ono, callgirls, kalašture, kamenjarke, pasuljare, uličarke, stunde-dame, štajegrice, vlačuge, flojse, faćkalice, šmizle itd. Doduše. U merdžigenšeru i bendži i osmici ima i nji’ja. Al’ one nisu teške kurve, one su žene mudre kaj kretenima muškim naplaćuju masno. Svaka čast! Teške kurve su za volanom u pruskofratarskim frizurama sa masu keša u gelttašni.

Zdvajam jer ista se zdvojnost reciklira od Krleže u ovim našim OPLEMENJENIM NARODIMA, NE DA SMO PLEMENITIJI NEGO SMO SA NARODA SVEDENI NA PLEMENA, kao kad smo bili blaženi pogani pod Perunom i poglavicama i žrecima...

Žestoko tuče Fric po nama:

Zašto tako laju psi po našim mračnim noćima?

Odjeknu li cestom korak nepoznata stranca

il’ zavonja usred tmine vuk?

Na tren je tiho: sve glasove proguto je muk,

i dok hladno klizi zvek pasjega lanca,

u daljini neka lampa tiho žmirka očima.

Sve je gluho. Potom opet lavež počima.

Psi laju. Laju bijesno, bezumno i suludo,

psi laju glupo, krvavo i uludo

na sve što se krene: na svjetiljke, na glasove i sjene,

na mjesec, slutnje i nepoznate ljude,

psi pasji laju pjesme pasje lude,

psi laju noći i noći, tamne i vjetrovite,

a te su pjesme pasje jalove i prokletstvom ovite.

O, pasji sabore, ti laješ, a karavane idu,

i čuje se zveket orme, kopita i točkova škripa.

Zaludu lavež tvoj svu pasju mržnju na prolaznike sipa,

svi prolaze i nestaju, a ti na lancu, kao sjena slijepa,

sudbinu čekaš da s tobom tu pod plotom pasji krepa.

I uza nj Skender Kulenović, i s njima na vječnom položaju Jure Kaštelan, i Ivan Goran Kovačić i prvi kršćanin-socijalist-partizan, Edbard Kocbek: u nemilosti svoje crkve pa svojih drugova, i prije njih svih Janko Polić Kamov i prije njega S. S. Kranjčević.

Pisao sam tada epitaf: Otišao je u »veliko bezglavo nešto« (Krleža) i Mirko Kovač, zacijelo najskrupulozniji kritičar naših balkanskih nasilja i mitomanija. »Nomen est omen«, Kovač je doista kovač naših mračnih savjesti i površnih svijesti. STA je sažela sve u dvije riječi: »Umrl je eden ključnih scenaristov jugoslovanske kinematografije ter večkrat nagrajeni pisatelj in esejist Mirko Kovač. Kovaču je leta 1993. švedski center PEN podelil nagrado Tucholsky, dve leti pozneje je prejel Herderjevo nagrado, 2003 pa je pisatelja nagradil tudi festival Vilenica. Kovač se je rodil leta 1938 v Črni Gori... Leta 1991 se je zaradi nasprotovanja Miloševičevemu režimu umaknil na Hrvaško, kjer je postal pomembno ime hrvaške literature. Njegova dela so prevedena v več deset jezikov, med drugim v francoščino, nemščino, angleščino, italijanščino, švedščino, poljščino in madžarščino. Kovač se je na začetku devetdesetih let preselil v Rovinj, kjer je živel in ustvarjal, tam pa bo tudi pokopan.«

U potresnom oproštaju nakladnik i pisac Nenad Popović naglašava Kovačev odlazak iz Beograda: »S njegovim filmom, književnošću, kazalištem, novinarstvom, fantastičnim debatama. Da bi onda, preko noći, Mirko Kovač i njegovi iz grada bili protjerani. Kolona pisaca, umjetnika, filozofa, arhitekata, urednika krenula je prema kolodvoru i s par kovčega napustila grad u kojem su pogašena svjetla. Kao u Berlinu 1933., kad su kolone istih takvih po tiho, maltene krišom i uz tek neki bespomoćni protest, napuštali najvibrantniju europsku kulturnu prijestolnicu, i svoje uloge u njoj. Povlačeći se pred okupatorima, primitivcima koji su već sutra ujutro zauzeli njihove redakcije, profesure, mjesta u izdavačkim programima. Snašao se kako tko, neki su završili u Beču, neki u Francuskoj, treći u Berlinu: Mirko Kovač se skrasio u Rovinju. Jednom ljetovalištu, u stvari. Tu tugu nadvijenu nad njegov život i djelo navodim jer su emigracije, poniženja i izbacivanja postali dio književnih sudbina i književnosti same.

Od Victora Hugoa protjeranog iz Francuske na jedan otočić u kanalu između Engleske i Francuske, preko Bertolta Brechta i Thomasa Manna protjeranih do u Ameriku, u pustoš izvan svog jezika, do Rusa, dakako - Brodskog u Italiji, Solženjicina u jednoj kući u Njemačkoj na rubu Koelna, Vladimira Nabokova koji je taksirao u Berlinu godinama, da preživi. To mislim da treba reći o Mirku Kovaču sada. Jer on je i po tome sjajan književni lik. Po tom istjerivanju, bolu, poniženju, iznuđenoj melankoliji i onda životu u jednom malom udaljenom gradu na morskoj obali. I time on se upisuje u niz Velikih. Zbog okrutne, nezaslužene kazne? Ne, ne zbog nje, već zato što joj je suprotstavio djelo, književnost, knjige, promišljene i snažne javne intervencije. Zidao je dalje, nepomućen, zidao književnost, onu koja se piše s velikim početnim slovom. Umro je, i u to duboko vjerujem, bez nervoze u pogledu ruke u kojoj se drži pero, svjestan da je napisao što je htio i onoliko koliko se može napisati za jednog života. Neka nam to bude utjeha. Uspio je, dovršio je. Pa mu umjesto nekog tužnog pozdrava kažem: Bravo, Mirko. Bravo«.

Povezane vijesti

• "Grad u zrcalu" Mirka Kovača na španjolskom
• Moji wannabe memoari – work in never ending progress: Mirko Kovač (1. dio)
• Kuščići muojih wannabe memoara, odnosno - quel che ricordo