piše Milan RAKOVAC

Moji wannabe memoari – work in never ending progress: Mirko Kovač (1. dio)

| Autor: Milan RAKOVAC
(Snimili Marko Gracin, privatna arhiva)

(Snimili Marko Gracin, privatna arhiva)


Prije jedanaest godina umro je Mirko Kovač, a vrijeme je sjetiti se velikih naših ljudi – jer onda možda ni mi ostali nismo baš gnomi?! O Mirku sam snimio dokumentrarac za HTV, kada je prebjegao iz Beograda u Rovinj. A prije dvadeset godina objavio sam svoj najbolji roman »Sliparija« (doduše, to milsim samo ja!), a Mirko je napisao za me opojni pogovor – kao i Jure Kaštelan predgovor. Ma koji sam je srećković! Imali smo godinama u Rovinju knjževne susrete njemu posvećene, svjedočio sam Kovača tada, činim to za Glas i sada.

Mirko Kovač bio je Kaiser und Koenig, potonji (na)slijednik kaundka linije Kranjčević, Kamov, Kikić, Krleža, Kosovel, Kocbek, IG Kovačić, Kulenović, Kaštelan, Konstantinović…

Prije jedanaset godina umro je Mirko Kovač, prijatelj, suborac u ratovima riječima – koje smo vodili.

Reći će netko, zacijelo s pravom, ma šta tu ovaj baja, kakva koještarija i mistifikacija, iščupati pincetom (prije bi bila kovačka kliješta) devet pisaca zato što im prezimena počinju sa slovom K?! I osmi Kovač, a što to on ima s njima i što oni s njim? Nečuveno! Naravno da samo naslovlje sugerira neki tiražni podlistak iz minulih doba. Ali s naumom postavljanja pojave Mirka Kovača u južnoslavenski kontekst Novecenta, u potrazi za znanima mi, piscima koji su poput Kovača i prije njega znali segnuti djelom i djelovanjem u šporkarije ordinary life, van iz kule bjelokosne među bjeločnjačku vučad balkansku, nalazim njih, baš ove probrojane. I naravno da tu nema nikakve mistifikacije.

Ovaj moj ONOMASTIKON, zapravo je tek uzmak pred stvarnosnim problemom: nemoćni zapis za ovu priliku, kao i koju bilo, ograničenog je broja znakova (kako sada zovu slova), inače bi propala ova besmislena »dosjetka«, jer autora koji su, poput probranih referencije radi s Mirkom, ima, srećom po nas, jako mnogo: Cankar, Čopić, Dizdar, Davičo, primjerice, književnici koju su tvorili i stvorili našu kulturu i civilizaciju, a koje se danas kanda same od sebe rastvaraju u trijumfalnome pohodu banalnosti i bašmebrigizma (menefreghismo).

Pisao je to Mirko Kovač, ne štedeći ni sebe niti sve nas ostale, a navlastito njih:

»Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijelog svog života ne mogu rizikovati,

svih onih slabića koji drhte nad sobom, koji njeguju svoj strah,

svih onih intelektualaca koji se lako odriču svog mišljenja.

Žao mi je koji nemaju snage reći: Ne, kada se ne može kazati: Da!

Žao mi je i onih ljudi koji misle da je njihova šutnja principijelnost.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijelog svog života ne mogu rizikovati,

svih onih slabića koji drhte nad sobom, koji njeguju svoj strah,

svih onih intelektualaca koji se lako odriču svog mišljenja…«

Naše balkanske priče uvijek se vrte u istom bubnju, beskrajno se ponavljaju i »klepeću kao rebra gnjilih stoljetnih kostura«, kako bi to slikovito rekao naš dragi Krleža.

Gnjili stoljetni kosturi samo se simbolički pokapaju; njihova je vladavina neuništiva, a njihov način vladanja tiha jeza. Sve naše promjene samo su metastaze. Mi smo veseljaci u agoniji; raspadajuće forme toliko su nam prirasle k srcu da ih u jednom času moramo osvježiti »folkom« kako bi nam povijest što više sličila na svadbu. Nekoć se mudrovalo: »Bože, učini da živimo u zanimljivom vremenu!«

Ali vrijeme nitko ne može učiniti zanimljivim kao što to mogu budale. Mi upravo živimo u vremenu invazije budala!

Prije Mirka Ka, u lsičnome škripcu neznađa, piše Rade Konstantinović:

»Evo tih čudovišta sa dve glave koje ne prestaju da ujedaju i proždiru, to je čudovište demokratskog nacionaliste i nacionalističkog demokrate, to je čudovište kleronacizma… Borba protiv nacionalizma jeste borba protiv samoće. Zašto? Zato što je samoća egzistencijska forma totalitarizma, svakog, pa i ovoga nacionalističkog s početka devedesetih godina.«

Uzeh za početak ova dva draga mi riječosječe, i možda sam zbog njih skovao dobru kovanicu – RIJEČOSJEČA, i za njom još jednu – DUŠEDAVITELJ?

Pornoimperijalizam nemojte tražiti – nema GA na Googleu: izumio je riječ nobelovac Heinrich Boell, još prije četrdesetak godina:

»Ne, to građansko sranje potčinjavanja, taj pornoimperijalizam, to ja ne prodajem… Neka to govno napokon prodavaju tamo kamo spada: na crkvenim vratima, među svojim klerikalnim listićima i licemjerskim ćudorednim blebetanjem« (»Grupna slika s damom«, 1971, velemeštarski hrvatski prijevod Zlatko Gorjan, Zora-GZH, već 1973!).

Ta pornoideologija rodila je pornopolitičara, a on je izravni tvorac vlastitih domišljanja nove kulture: junkculture, trashculture, shitculture. Ali kad Belovu markaciju parafraziram u nacionalpornokapitalizam, mislim, naravno, na ovdašnju nomenklaturu gospode: odreda sve sam homunculus politicus, koji nam prodaje fumis vaginae, a koji no lasno biše nas omamiti i očarati i pokoriti, zar ne?

Ne, ne, odbijam vaše nove nadnaravne zapovijedi domoljubnosigurnosne.

Kovač je Mirko ovan predvodnik moje spisateljske generacije, svih nas, sviju svojih i njihovih naroda, a o narodnostima da i ne govorimo; vrhunski romansijer i narator, surovi naturalist i izgubljeni u sanjama tinovski lirski sanjar; urezao je u vječnost krv i suze i znoj balkanskih gudura, prkosni hidalgo, u inat sekretarima, u prkos ovim novim pljačkaškim žrecima. Ali o tome će još biti mnoge riječi.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter