PIŠE MILAN RAKOVAC
Gdje započinje tuđinstvo
Ilustracija, Milan Rakovac (Snimio Davor Kovačević / Novosti / Denis Lovrović)
Na van za danas kako jieni druge zuovemo, mi, gente di frontiera. Grdo, ši, ma forši smo se finalmiente navadili na zlo, pak se vidi kako da ćemo se levati proti duobren? A? Ča? A ma - a bo:
»S’ciavo« ili »Tschusch« ili »Cransso«; »Švabo« ili »Bitanga«, »Krauto«, »Crucco«, »Gnoco«; »Latin« ili »Digić«, »Žabar«, »Mačkožder«; plus »Šarenjak«, »Tolomaš«, »Windisch«, »Nemčur«, »Prodanac«, »Podrepnik«, »Čefur«, »Južnjak« i »Janez«; ili pak onaj »ponositi baštardo«, rekao bi za se Enzo Bettiza - ruku pod ruku u sutrašnjoj mini alpsko-jadransko-panonskoj »Europici«?! Jer, povijesno-kulturalno, Istra se širi na negdanju Julijsku Krajinu, a iz istog »Mitteleuropskog sna« su Koruška, Međimurje i Prekmurje i Porabje, Hrvatsko primorje i Dalmacija, Boka Kotorska i ine jadransko-jonske albanske i grčke obale…
Piše Kajetan Kovič u romanu »Put u Trento«, situiranome u vrijeme rasula Carevine: »Uostalom, gdje tuđina i tuđinstvo započinju? Izvan rodnoga kraja, izvan obiteljskog ognjišta, izvan narodnog ozemlja, izvan državne granice? U austrougarskom carstvu nudile su se sve nabrojene mogućnosti, ukoliko nisi tuđinstvo donio već sa sobom na svijet... Taj rub romanskoga, koji se doticao s germanstvom, o istočnom dijelu imperija, gdje su prebivali Slaveni i Mađari, jedva je što znao te jedva poznavao nešto više od njihovih imena. Unatoč tome što su bile u istoj državi, njihove zemlje činile su se, daleke, surove i krute, pune barbarske povijesti u neposrednom susjedstvu Turaka i Rusa. Dakako, ti ljudi također su imali na sebi opću austrijsku glazuru, ali je ispod nje bila skrivena različitost koja je morala prije ili poslije izbiti na svjetlost dana...«
U posljednje dvije Kovičeve rečenice kriju se i sve one iracionalne naplavine i predrasude, koje i danas bride ponositim nacionalnim venama ovih pograničnih kolektiviteta. Uza nje, srećom kulja svježa krv arterijama istoga korpusa, a njen je dio kako rečena »austrijska glazura«, tako i »mletačka elegancija«;
Mislim da se prosječni Istranin danas osjeća kao »ljubavnik Europe«, a zašto ne i kao Zeus preobražen u bika koji obljubljuje djevicu Europu? Jer, prosječni Istranin sit je himni, zastava i nacionalnih zanosa. Rekao mi je nedavno s uvažavanjem Miha Baloh (koji je prije pola stoljeća igrajući u slovenskom kazalištu na prvomajskim paradama prkosno po Trstu nosio slovensku zastavu – i zato dobio izgon iz Italije!) da smo mi Istrani najprije Istrani, a ne najprije Talijani, Slovenci ili Hrvati…
Dobro znam moć naših lokalnih identifikacijskih stereotipa: Trieste je Trst i Carso je Kras, in Istra je Istria itd!. Ali, kao ordinarni istarski »imperijalni iredentist«, Istru vidim gore do Beljaka (Vilach) i Celovca (Klagenfurt), do Krmina (Cormons), do Tržiča (Monfalcone), do Rijeke (Fiume), do Lendave i Čakovca, po otocima do Boke, Krfa i zapravo je Lepant njena istočna granica, gdje su naši momci, iz Istre i s Krasa, na galijama tonuli za svoju jadransku republiku Serenissimu i kršćansku Europu. Kao i u Puli na »Viribus Unitis«, za našeg ljubljenog Franju Josipa, ali i kranjski dobrovoljci prije toga u Meksiku, za Maximiliana - kako podsjeća Jančar! Zatim na krstaricama »Pola«, »Zara« i »Fiume« za našeg Dučea, ili Vittorija Emanuela III, kod Matapana. Potom su naši očevi u Prekomorskim brigadama zatvorili taj stradalnički krug: iz udobnih savezničkih logora (kao zarobljeni talijanski vojnici, o čemu piše Pahor) iz Tunisa i Tobruka ajde na Vis, Knin, na Fjumu, Terst i Soču…
Čini mi se ponekad da sam i sam veslao na duždevoj galiji kada se vjenčavao s Jadranskim morem!
Stoljeće i pol (od one 1848. barem!) samo smo se prezirali, mrzili, zatirali. Ma ora basta! (Ali sada dosta!). U mnogim glavama uz granicu (i »našim« i »njihovim«), na žalost, još bridi povijesna demarkacija koju je izrekao militantni iredentist Ruggero Fauro Timeus »ovdje ima mjesta ili za njih ili za nas«! Ne, ovdje ima mjesta za svakoga. Ovdje ima mjesta za nas »autohtone« (navodnici, jer je rasizam impliciran!), kao i za srpske zidare koji čekaju posao po tršćanskim pločnicima, za kineske kuhare i konobare, za cijelu Europu i Aziju i Afriku. To je kolektivni istarski osjećaj danas – ako ne pretjerujem, doduše! A moram pretjerivati, jer tko će, ako pisac neće?
Nigdje Italija, Slovenija i Hrvatska nisu slabije nego u Istri, i zato nigdje nisu tako snažne! A kad to velim, nikako ne mislim na ponosne patriote (ima ih i ovdje!) koji i sad budno stražare na granicama kojih »nema«. Mislim upravo na onu tako tipično istarsku (tržašku, krašku) smjernu i šutljivu, trpeljivu i strpljivu, radišnu i srdačnu većinsku populaciju sjevernog Jadrana, i talijansku, i hrvatsku, i slovensku; ta populacija tvori kolektivni mentalitet pograničja, i ona hoće postvariti svoj »niži« a ne više »viši« interes: živjeti dobro, raditi, zaraditi, provesti se – a ovdje se to ne može bez prijaznog i prijateljskog odnosa s onim drugim, i najprije poslovnog, interesnog kontakta, s tim drugim - koji ima sva prava na ovaj teritorij kao i mi sami, bez obzira na to da li je »večinec« ili »manjšinec«, i živi li s ove ili one strane granice!
»Cocktail« ovoga zwischenlanda i niemenslanda, danas je dominantno stanje kolektiviteta - napose Istre i Hrvatskog primorja. Ona pak Kovičeva različnost kao razlog nerazumijevanja i sporenja i sukobljavanja, u novome europskome dobu postaje najvažniji faktor spajanja, a ne više razdvajanja. Nova europska formula ne ide nasuprot nacionalnom etatizmu, nego je njegov povijesni »bypass«, kako između pojedinih nacionalnih država, tako između pasatističkog nacional-etatizma jučerašnje Europe, i sutrašnje »europeizirane Europe«.
A gdje drugdje nastojati iskušati te nove formule, ako ne tamo gdje su navedene različnosti među otočentesknim Nacionima ujedno sažele u sebi sva tri europska mega-etnička oceana?!
To više, što se na istom ovom prostoru, uz prožimanja interetničke convivenze, opet dodiruju i uzajamno pothranjuju kriptonacionalistički recidivi, jednako virulentne zapadnjačke rasističke desnice, kao i balkanskih hajdučkih hordi i njihovih etno-banditizama, relativno pacificiranih, ali koji još predstavljaju opasnost i sami za se i za cijelu Europu. U tom ambijentu i u tom kontekstu, stimulirati, promovirati te podupirati razvitak transfrontierističkih spajanja, pitanje je perspektiva europskih integracija - njihovoga socijalnog i političkog kredibiliteta.
U Istri, i s Istrom, protegnutom na susjedna područja Hrvatske, Italije, Austrije, Mađarske, shvaćenom kao teritorij kontinentalnoga eksperimenta (ali ponajprije obuzdanih hipokrizija »velikih« europskih nacija i njihovih pasatističkih pristranosti spram »svojih« interesnih sfera i paleohistorijskih revanšizama) može se i mora stvoriti transkontinetalni, interetnički, plurikulturalni poligon, futuristički poligon, »europski eksperimentalni vrt«. Jer, ako Europa ovdje uspije, onda će uspjeti svugdje, a ako ne uspije - neće nigdje.
Ovaj alpsko-jadranski historijsko-ideološki, etno-konfesionalni socio-kulturalni »konkubinat« žilava je iracionalna magma, koja, bez obzira na protok vremena i ideja, katkada usključa u našim venama, u vulkanskim mitomanskim nutrinama te izbije van silinom neočekivanih erupcija. Nenadano, velim, jer ravnovjesje postignuto na razinama kolektivnih svijesti, o kojima besmiselno raspredam godinama, okrunjeno Detante-om pa padom Zida, rodilo je, uz neporecivu demokraciju tranzicije, i »zaboravljeni« resurrectio lokalnih i nacionalnih i kontinentalnih pasatističkih »souffle-a«, umjesto da donese novu svekoliku harmoniju.
Stoga i sam moram ustuknuti od vlastitih utopističkih generaliziranja, jer ovaj moj Ivan, Janez, Giovanni, Johann i Janos i Jovan - koji shvaća sudbinsku važnost savladavanja vlastitih stereotipa i arhetipa i atavizama i mitologija te mitomanija sveuzev svedivih na totalitet razbudjenog nasljeđa kojega bih bez ustezanja okrstio pograničnom psihopatologijom - jer, ergo, taj moj post-post-post-modernistički i new-age i post-ideologizirani i globalizirani i amerikanizirani JOHN, najprije mora obračunati sam sa sobom i vlastitom manijakalnom, suicidalnom povijesnom poputbinom, a on se, siromašak - jer tako ga stoljećima učimo - upravo njome ponosi! Jer, njegova je konstanta sačinjena od sakrosantnih vrijednosti kao što su nacija, vjera, običaji, država, slavna povijest, Sveta obitelj (božanska i kraljevska napose)... A s druge je strane njegovoga mentalnog limesa užasni tuđin, osvajač, barbarin, nevjernik, lažljivac, lopov, bludnik i hulja...
I dok ovaj ovdje »John« kako-tako pokušava izaći na kraj s vlastitim nasljeđem, i otresti sa pleća Salomine velove vjekovnih mistifikacija, evo ponosne i zanosne i opulentne Europe koja kao da je sišla s nekog Tizianovoga platna. Ona mu se nudi obnaženih bujnih grudi, a kada on za njima posegne, smjesta mu servira onaj zloglasno znameniti niz shakespeareanskih ifova&butova. I naš se »John«, uz vlastite phobije i dileme, mora suočiti s novim izazovima, novim sumnjama, novim strahom. Rezultat; sveopća mentalno-emotivna konfuzija u njegovoj glavi, duši, duhu, srcu...
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
