Piše Milan rakovac
Evelina Rudan vero puni našu "škrinju proti pozabljenja", u najboljem duhu
(Foto Damir Škomrlj/Denis Lovrović)
Evelinu poznan još iz doba prvih čakavčići, dječjeg pjesničkog trajnog pokreta – najvažnijeg djela Zvaneta Črnje. U pieten razredu osnovne škole napisala je nego štanju pismu, ta mala glagoljašica:
"Tvoja zemlja,
zemlja ka te je rodila,
i zgojila,
zustane vajk tvoja,
anke ku greš ća."
Niki dan pak smo skupa govorili na HTV-u o romanu Tonka Šoljana "Osumnjičeni", poćakulali, popili kafe, nažgali španjulet. Pak mi je došlo u glavu kako je ta štanja žienska zapravo re-animacija Jurja Žakna ino inih glagoljaša, koje je njihovu eru, uz mnoštvo ostalih čakavčića i čakavčina, ponijela u astralne visine bijeloga svijeta, sve tamo gore u Empirej, onu Črnjinu "buntovnu glagoljašku vertikalu", ta blaga osoba već zasluženoga međunarodnog glasa, vrsna sveučilišna profesorica, vrhunska pjesnikinja. A ča je to ta glagoljška vertikala? Kao "uvod u Evelinu", donosim ovdje vlastitu glagoljašku infamiju, poemu-istrgnuće, sačinjenu od našeg narodnog stiha, od Šavrinije i Ćičarije i Istre cile, do Bodulije i Dalmacije:
Četa,
baton,
pištola,
kanon...
Undola dodola tredola,
unara dodara tredara,
andarle mandarle,
kuatro kuara kuare kuarići,
ćopi ćopići ćuba ćubići,
andola skandola djezola vila drila drisk mazi kanzi gac.
Ki će tebe majko hranit,
kad ja moran cara branit.
Aj miseče moj stari vojniče,
dosta krat smo skupa vojevali,
a sada san u škuroj tamnici,
u toj črnoj gori žarki oganj gori,
okol njega dušo trideset momaka.
Sedlaj konja na dobu,
i pogledaj na svoj dvor.
Ura po ponoći va zvonik udrila,
Antona mladića balota ranila,
kastavski junaci priko Učke gredu.
Ti si junak po svitu hodio,
a ti znadeš pisme po hrvacki.
Počne junak pivat:
Plela vijenac ptica lastavica,
plela ga je devet godin dana,
poša Ive od grada do grada,
onde j’Ive črnu krv proliva,
plavaj mi plavaj moj brode,
pun si mi praha i balot.
Pogledaj čoviče jur u nebo gori,
vrime ti prispiva hodi se spokori,
misli majka da goji junaka,
ma si goji careva soldata...
Evelina Rudan rođena je u Puli i živi u Zagrebu. Objavila je više knjiga pjesama... Za rukopis zbirke "Breki i ćuki" dobila je nagradu Drago Gervais, za zbirku pjesama Smiljko i ja si mahnemo nagrade Fran Galović, Ivan Goran Kovačić i Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Zastupljena je u više antologija i pregleda suvremene hrvatske poezije, a pjesme su joj prevođene na slovenski, češki, engleski, njemački, španjolski, talijanski, rumunjski i nizozemski. Predaje na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Kada je dobila nagradu na "Goranovom proljeću", zapisao sam: "Naša Žminjka, Istranka autentična ino autohotona! Čudo! Senzacija! Jer nikad nitko od nas Istrana nije dobio tu nagradu, pa niti najveći od nas, pjesnik i partizan i robijaš na Golom i historijski pokretač i vođa Čakavskog sabora Zvane Črnja". A "Goranovo proljeće" nagrađivalo je desetljećima pjesnike iz cijele Južne Slavije, među dobitnicima su Pero Zubac, Ahmed Imamović, Dane Zajc, Stevan Raičković, Jure Kaštelan, Mateja Matevski, Oksar Davičo, Ivan Slamnig... I - 2021. Evelina Rudan: ALI, za pjesme na žminjskoj čakavici, a to bi bilo kao da Prešerna dobije neki pjesnik koji piše na rezijanskom dijalektu.
U jednoj od svojih surealnoavangardnih poema, sažima cijelu tragiku 20 stoljeća; naših hrvatskih i slovenskih djedova i baka i očeva i majki, koji su poslije Rapalla postali SUDDITI del DUCE e RE d’Italia. Ingeniozna poetesa Evelina kao nerođena unuka govori svom djedu, mladiću, što ga čeka u Abesiniji. Evo jedan isječak:
"U Abesiniju grete, u Abesiniju/zač gremo tamo, ča ćemo mi tamo,
ćete bit vinčetori, mu govorin/ćete bit vinčetori, anke okupatori,
ča su to za jeni, pita did/ča su to za jeni/ću li se živ tornat, ću li dicu imat,
ćeš, ćeš, mu govorimo Smiljko i ja/ćeš se živ tornat, deset let pokle,
ćeš se živ tornat, prez vragu jene rane/sve će na tebi bit cilo,
i ruke i nos i glava i prsa/fintamaj svi zubi te ti bit cili/prije tega ćeš bit u Afriki nord,
bižat ćeš s Tripolija u niku pećinu/Romel će ti dat kopun u guzicu,
ki Romel, Ervin, Ervin Romel/mu govorin, neš ti znat ki je on/ću znat, govori, ću znat,
nemački kapo vrhu kapi/kamo ću poć pokle/pokle ćeš bit zaprt, u pržunu,
mu govorin, u pržunu/na otprtin, nike prasce ćeš hranit/u sabiju te te zakopat do guta,
u teplu sabiju, finu, finu kako cuker/i još tanju/ bit ćeš žedan, bit ćeš lačan,
niki će te spasit, dva Arapa/te te spasit, rat će finit/navadit ćeš se španjolski,
i francuski i arapski ćeš govorit,
a talijanski, a talijanski/ću govorit talijanski bolje nego sad,
eccellente parlante ćeš se storit/eccellente parlante, mu govorin,
štit ćeš libre i đornale/doć ćeš u Marseille, doć ćeš u Trogir,
pak na noge u Žminj, Zvana će te čekat,
deset let će te Zvana čekat/come un odisseo ćeš finit..."
Životom i pjesmom, sažima Evelina i cijelu povijest pola stoljeća Čakavskog sabora, pokreta koji je bio i sad je dio istarske i cijele čakavske kulturne revolucije, sa 25 katedri po Istri, Primorju, Dalamciji, Lici, Mađarskoj i Austriji... Istarsko proljeće u kulturi propupalo 8. svibnja 1969. godine, kada je u Žminju osnovan Sabor Čakavskog pjesništva; ideja je pokrenuta u časopisu "Dometi", a inicijator i pokretač bio je Zvane Črnja, glavni urednik tog riječkog časopisa, da bi 5. siječnja 1970. godine osnovao Čakavski sabor, sa sekcijama, kasnije katedrama.
Osjetili smo neukrotivo, iracionalno, nerazumljivo jedinstvo bića, novi korpus Istre nastajao je u nama i iz nas, ali još više iz njih, iz naroda; oni su pisali Evelinine, moje pjesme. Pjesme svih pjesnika, bile su njihove, i to je ta neizrecivost o kojoj uzalud pokušavam rasuđivati.
Mi sami, protagonisti Čakavske renesanse, također smo bili posve raznolikog svjetonazora, iz raznih društevnih slojeva, različnih političkih uvjerenja, a djelovali smo kao jedno jedinstveno tijelo. Također, bitno je bilo za uspjeh Čakavskog sabora psiho-socijalno i idejno-historijsko i ekonomsko stanje svekolikog istarskog ambijenta. Reći će netko da drukčije nije ni moglo biti; a možda je drukčije baš i moralo biti!
Istra koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća, preciznije, slavenska, hrvatska Istra, samu je sebe preobrazila, u dvadesetak godina, iz ruralnog u urbani ambijent. Istra je tada kompaktna, zahuktala društvena mašina, u bujanju svekolikoga razvitka.
Ta zavičajna kultura, dakle, nije retorično, manifestativno, ceremonijalno tretirana, na simobličmnoj razini, nego dosljedno kulturološki, sociološki, antropološki, u čemu je Čakavski sabor i našao svoju formulu dubinskoga vlastitog profiliranja. Ključni pojmovi nastaju kroz svečane proklamacije; buntovna glagoljaška vertikala, autentičnost i autohtonost zavičajne kulture...
A Evelina Rudan je naša bila vila, naša jušta sujenica, naša zvizda Danica slavinska: vertikala naših vertikala…
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
