Moral je, prema definiciji Hrvatske enciklopedije, "sustav nepisanih društvenih normi što određuju način ponašanja u određenoj društvenoj skupini, zajednici, a zasnivaju se na običajima i na općenito prihvaćenim mjerilima vrjednovanja postupaka sa stajališta načela dobra ili zla". S druge strane, koja je definicija krivičnog djela, suvišno je navoditi. Prema konciznoj definiciji Ernesta Hemingwaya, moralno je ono nakon čega se dobro osjećamo, a nemoralno, zaključujete to i sami, ono suprotno; nakon čega se osjećamo loše.

U svjetlu posljednjeg skandala pedofilije u redovima Crkve, koji svojim 'kalendarom događanja" ne datira od nedavno (a referirajući se samo na javno poznate i objelodanjene slučajeve) naše je suočavanje s njime "friško" te broji koji dan, ali ništa manje za većinu šokantno.

(Ne)čista savjest

Moral je vrlo jasan u izvedbi, kao što je to i izostanak istog. Kazneno djelo evidentno je u samoj provedbi. Nesumnjivo su akteri bili svjesni svog duboko lošeg i patološkog djelovanja, a budući da osim vlastite savjesti nisu tražili ničiji sud niti propitkivali, poprilično sam uvjerena da im je ta ista savjest prouzročila barem toliko nelagode da se ne osjećaju dobro. To ih, naravno, ni po čemu ne amnestira. Uopće ne pišem ovako nešto da bih implicirala i utješila nas kako su barem sami sebi "presudili" jednoznačnim osjećajem da čine grozote. Najranjivijoj skupini. Djeci. Pišem to jer problem leži negdje drugdje.

"Samo moralni zakon štiti ljude od ljudi", piše u Mahabharati, što bi nam u slobodnom prijevodu trebalo pružiti određenu satisfakciju, naravno, ako i kad moralni zakon "zahvaća" čovjeka koji je ozbiljno naštetio drugom čovjeku. Ali, što se događa kada upravo "moralne vertikale i autoriteti" proizvode neke od najnemoralnijih čina? Što kad, nakon toga, zavlada zavjet šutnje pa se pod krinkom samozavaravajuće zaštite majke crkve "izmakne" nemoralnog od javne osude? Gdje je tu žrtva? Može li ruka pravde doseći "moralni autoritet" kojeg se štiti zbog viših interesa; čuvanja sveukupnog moralnog autoriteta?!

I zašto potenciram moral, a u ovom slučaju ne toliko evidentno i grozomorno krivično djelo? Upravo zato što je, tim više, grozan čin proistekao od ljudi koje društvo percipira kao moralne vertikale te je ovdje riječ o dvostrukom porazu ljudskosti. Ljudi su to od posebnog povjerenja (a osim svećenika tu su i ostale profesije koje imaju doticaja s djecom, njihovim odgojem, ali i utjecajem). Strašno je to doživjeti na mjestima gdje dijete ide otvorena srca, traži utjehu i podršku. Svijetle primjere…

Relativizacija zločina

Jer, tkogod relativizirao zločin čini već ovog trenutka duboku nepravdu za događaj koji se odvija u realnom vremenu. Možda upravo sada nekom nevinom djetetu. Kao društvo moramo ohrabriti žrtvu u nadi da sve nije dovelo do nepopravljive štete, ali i glasno zahtijevati osudu i promptno djelovanje prema počinitelju. Nema zaklona za uništavatelje ljudskih života. Za krađu djetinjstva i "uzimanje duše". Kazna mora biti razmjerna nastaloj šteti. Svojim glasom probijajmo sve zavjete šutnje.

Zaštitimo djecu kako ona ne bi pomislila da je sve laž. Kako ne bi počela sumnjati u lijepu riječ i istinski dobre namjere. Naučimo ih oprezu, kako ih ne bi liječili ružnom stvarnošću. Propitkujmo zajedno s njima "autoritete". Recimo im da svijet zna biti i pokvareno mjesto, a osoba kojoj se ljubi ruka, tom je rukom možda nanosila bol i otvorila cjeloživotne rane.

Bolje je da odgojimo umjerene skeptike, nego ih otvorena srca predamo u ruke predatora. A ima ih, i to je naša realnost pred kojom ne treba zatvarati oči. Osobe od autoriteta svjesne su svog utjecaja i snage, a mi se moramo pobrinuti da njihova snaga nije izvan naše kontrole. Istinski autoriteti će to pozdraviti.

"Moram priznati da sam u svemu što činim na neki način moralist, ali nerado govorim o tim stvarima iz jednostavnog razloga jer ne treba propovijedati nego primjerom podučavati", riječi su to filozofa Karla Raimunda Poppera koje govore o moralu koji se živi. Trebaju nam pravi primjeri, a ne šizofrene situacije, u kojima se jedno govori, a drugo čini. Budemo li ležerni i bez pogovora apriori vjerovali, žrtve će biti one u čiju se sreću najviše kunemo.

Povezane vijesti

• Nije važno što je na stolu, već tko je na stolicama
• Određuje li nas rasa, nacija i(li) boja kože?
• Pustimo da govore kad šutnja zavrišti