Vrijeđaju pa i fizički napadaju ljude po ulicama, čitamo tako ovih dana, ne zato što su nešto učinili, već samim tim što JESU. Ili da se gorko našalim, tuku ih i napadaju jer nešto NISU. A nisu njima po volji.

Objasnit ću vrlo brzo ovu zbunjujuću konstataciju, ali prije toga reći ću da pišem o apsurdima u kojima živimo, varijacijama na istu temu pa se i pisanje na tu temu može shvatiti kao apsurdno. Ali nije. Pored svih sukoba koje godinama imamo, po svim osnovama, novija povijest nam na ovom teritoriju donosi i rasne sukobe. Napadnuti su Indijci, a napadači ponosni bijelci. I zato postavljam pitanje koje me muči.

Može li mi netko najzad suvislo objasniti ima li čovjek, kao nimalo svemoćno biće, svjesnog i aktivnog upliva u svoju nacionalnost ili rasu? Postoji li nekakav plan i uvažavanje želja da se rodimo baš kao pripadnici neke određene nacije, rase? Ne kao, recimo, Indijci ili crnci, nego netko svjetlije boje kože?

Kad slušam neke pojedince, čini se kao da im je nacionalnost bila predodređena i time njihovo najveće životno postignuće. Postignuće je to, zbog kojeg, doduše, prstom nitko od nas nije mrdnuo, dok su nam ništa više utjecajni roditelji, nešto ipak i poduzeli. Ali to nam ipak dođe kao datost, bez našeg aktivnog upliva.

Ako je, stoga, roditi se kao pripadnik neke nacije ili rase ultimativno postignuće, tragikomična je činjenica da nas to određuje. Što ostane od pojedinca kad s njega maknemo nacionalne ili rasne boje?

Ima li sadržaja ispod tog celofana? Odakle pravo nekome da se prema drugoj naciji odnosi nipodaštavajući, da ne kažem agresivno do granice potpune nesnošljivosti? Odakle potreba da se iracionalno mrzi? Agresivnih napada ne bi bilo, kad bi pojedinac bio mjerilo stvari; kad bi s druge strane uvijek vidjeli samo čovjeka. Nema tu nikakve generalizacije.

Zato, kad netko nadobudan, opijen veličinom vlastite nacije ili rase, ističe svoju pripadnost, kao da se za nju izborio te verbalno i fizički napada "onog drugog", tu bi, valjda, kao društvo trebali podvući crtu i zapitati se: tko je tu lud? Apsurdi takvog ponašanja, a koje prešutimo, ponavljat će se u nedogled.

Osobi, koju ispunjava takav vid ushita, a istovremeno animozitet prema nekom tko mu po njegovoj arogantnoj procjeni nije al pari, teško kao pojedinci možemo racionalno spočitnuti, a da nas ne obilježi neprijateljem. Ili uopće čuje.

Zato to trebamo činiti kao društvo u cjelini. Kako ostrašćene teme ne vode nikuda, a ponekad se iz njih nemamo luksuza izuzeti, u nedostatku argumenta protiv apsurda, stvari u startu treba potpuno javno razvlastiti. Riječ je o vlasti u eteru, koju moramo gromoglasno utihnuti. Moramo biti glasniji od sramotnih agresivnih ispada.

I sad će se netko zapitati: a što je s nacionalnim ponosom, je li i on društveno neprihvatljiv?! Naravno da ga jedan veći broj ljudi osjeća, a kao nešto što je apriori pozitivno i nema nikakve veze s animozitetom prema drugome, nema razloga da ikome smeta. Možemo se ponositi svojim precima, poviješću ili dijelom nje, ali budimo realni, ono što osobno jesmo u životu, vrlo malo ima veze s našom nacionalnosti. Za to ćemo ipak morati zasukati rukave i sami se dokazati. Nikakva zastava neće nas učiniti boljim nego što jesmo ili pokriti našu sramotu.

A kako bih se, za kraj, još plastičnije izrazila, reći ću vam da vam puno bliži može biti nekakav stranac, s drugog kraja svijeta, ako je njegov karakter blizak vama i vašim životnim vrijednostima, nego li vam je, recimo, susjed koji s vama dijeli jezik, grb, zastavu i granice te ništa izvan toga. Da je tomu tako, više nego bi to željeli, čitamo i u crnoj kronici, kad čak i u jednoj obitelji postoji zla krv. Suvišno je naglasiti da su to članovi iste rase i iste nacije.

Zato je očito da za "napraviti problem" treba samo usijana glava kojoj je važnija forma od sadržaja; bila ta glava bijela, crna, žuta ili crvena. Za prave vrijednosti možete biti i potpuno slijepi na boje.

Povezane vijesti

• Nije važno što je na stolu, već tko je na stolicama
• Pustimo da govore kad šutnja zavrišti
• Umjetna inteligencija, strah koji budi sva osjetila