Piše Jelena milović
Nije važno što je na stolu, već tko je na stolicama
Ilustracija (Pixabay) / Jelena MILOVIĆ (snimio Dejan ŠTIFANIĆ)
Pojednostavljena podjela našeg društva oko nekih ideoloških tema banalizirana je do krajnjih granica. Podjela je to na dvije Hrvatske. Ali, kao svaka opća podjela i ova podcjenjuje svu tankoćutnost pojava u društvu. Realno, podijelili smo se na toliko podgrupa da nam nabrajanje može postati nova disciplina. Nešto kao nacionalni sport koji nas silno zabavlja. Čovjek se lako pogubi u definicijama stanja nacije i tematskih podjela, jer pojednostavljena stvarnost nije nikad sveukupna stvarnost. Iz naših subjektivnih pa time i suženih okvira, ne možemo uopće pojmiti sve varijacije na temu.
Prva i temeljna greška koju pritom činimo, a i sama na to nisam imuna, jest da krećemo od pretpostavke da je naše viđenje finih struktura koje čine okruženje pravo stanje stvari i da svi slično reagiramo da imamo slične okidače. Postoje teme na koje smo posebno osjetljivi, a nekom urođenom dinamikom, svojstvenom našem empirijskom biću, zauzimamo gard kad se osobno osjetimo ugroženima.
Primjerice, to je tako kad netko stavlja šapu na naše živote, a mi držimo da ima biti javno prokazan kao netko tko je prešao granicu; ako ništa drugo, a ono barem dobrog ukusa. Međutim, kad se to ne dogodi, kad javna osuda izostane, a uvijek prisutna očekivanja ostanu na pustopoljini paralelne stvarnosti, osobno doživljavamo poraz. Pa kako, zašto? Jesmo li se za to borili? Jer nisu sve podjele istovjetno zabrinjavajuće za društvo u cjelini.
Albert Camus je rekao da "sloboda ima granice gdje se nalazi neko ljudsko biće, jer je granica upravo moć pobune tog bića". Oko slobode, u takvim okvirima, ne bi trebali postojati pregovori. Sebično je tražiti da netko živi po našim pravilima.
"Pro et contra" pritom nije fina i šarolika struktura, već poprilično eksplicitna pojava koja dovodi do ozbiljnih raskola.
Svi znamo, ili smo čuli za debatne klubove, u kojima se raspravlja na principu afirmacije i negacije. Dakle postoji grupa koja iznosi argumente ZA i ona koja ih iznosi PROTIV. Što sve može biti predmet rasprave? Gotovo sve što vam sada padne na pamet. E sad, zamislimo temu debate koja postavlja recimo jedno nazadno, ali prije svega, nehumano pitanje; trebaju li danas postojati robovi.
Budući da govorimo iz perspektive sadašnjosti, zamislimo hipotetski takvo pitanje u relevantnom trenutku. Jer, tko nam brani da idemo tako daleko?! Sad zamislite raspravu u kojoj, hvala bogu, svatko ima pravo na mišljenje. Eto, može nam se. Sad si dajte mašti na volju i zamislite; koji bi to argumenti mogli biti sa strane onih koji misle da robova i danas treba biti. I da, bez obzira na svu bizarnost primjera kojeg navodim, začudo, mi te argumente možemo čuti u javnosti, a reći ću vam i zašto.
Povijest poznaje sve vrste ljudske devijacije i nepravdi. Gotovo da nema te nesreće koju netko od naših prethodnika pa i suvremenika nije doživio, pa i ropstvo. Monstruoznost ljudskog ponašanja, iskustvo, posredno ili neposredno, naučilo nas je da čovjek, kad se osili, a nema moralni kompas, ne poznaje granice. Zašto bi aktualni trenutak bio izuzetak? Pa nije baš da svjedočimo posvemašnjoj prosvijetljenosti. Sad zamislimo da je riječ o nekakvoj demokratskoj raspravi (a demokracija svašta trpi) i kako ta rasprava ima za cilj uobličiti zakone, koji će sadržavati model modernog ropstva. Mislite li da ovo ne bi moglo proći? Nezamislivo vam je?!
Veli jedna izreka "nije toliko važno što je na stolu, već tko je na stolicama". Pretpostavljam da imate puno povjerenje kako oni, koji trenutno sjede na stolicama i odlučuju o našoj sudbini, neće štetno odlučiti, za nikog od nas, bez obzira na temu. Ili ipak nemate povjerenja?! Da, nisam ni mislila. Neke su teme ponekad puno veće od usta koje ih izgovaraju. A usta k'o usta, pritom mogu biti i vrlo prljava. U našoj civilizaciji, po tom se pitanju i nije puno toga promijenilo. Osobno, ne bih bila pretjerano optimistična.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
