"Zašto je toliko šutjela?", zapitaju se mnogi dušobrižnici svaki put kad na svjetlo dana isplivaju mučni detalji dugogodišnjeg seksualnog zlostavljanja, bilo od bračnog partnera ili nekog općeprihvaćenog autoriteta. Slučaj o kojem se u javnosti govorilo nedavno je smrću svećenika optuženog za zlostavljanje više djevojčica ostao bez sudskog epiloga. I onda slijedi pitanje s početka ovog teksta. "Zašto je toliko šutjela?"

Zato danas pišem o žrtvi koja je šutjela.

Osobi, koju je do krajnjih granica objektivizirao nasilnik. Jer, zlostavljanje je igra moći, u eksplozivnoj kombinaciji sa sadističkim karakterom samog nasilnika. I nije nemoguće postati žrtvom, koliko god žene, ali i muškarci, koji se doživljavaju snažnima, u startu tu mogućnost za sebe isključivali.

Jeste li doživjeli obezvrjeđivanje duše i tijela do mjere da zanijemite? Jeste li je doživjeli od nekog, vama bliskog ili neprikosnovenog autoriteta, koji vas je neprimjereno dodirivao u nekoj, za vas tada, paralelnoj stvarnosti, a u kojoj je sve izgubilo trenutni smisao? Jeste li odrastali u sredini u kojoj vas doživljavaju kao sklone pretjerivanju i izmišljanju, nevrijednom, a čime riskirate da vas proglase odgovornom jer ste žrtva? Možemo li zamisliti kako se osjeća ona, koja još uvijek šuti, riskirajući da je se povlači po blatu. Jeste li razmišljali da se možda nije imala kome povjeriti, da se bojala da joj neće povjerovati, da će "drugoj strani" vjerovati više? Da ju je osobna sramota dugi niz godina svaki put pokolebala da progovori? Da je mrzila sebe, krivila svoje postojanje, jer je ono prouzrokovalo neizdrživu patnju?

Čitala sam brojna svjedočanstva žrtava seksualnog zlostavljanja, plakala nad tim riječima, sudbinama, osjećala bol potpunog gubitka kontrole i nad svojim životom. Jer, upravo se to dogodilo žrtvama, a ja sam osjetila njihov potpuni očaj. Moj je borbeni duh instinktivno osjetio bijes i ja se, željna pravednog gnjeva, zapitala u sebi isto. "Zašto je toliko šutjela/šutio?" Negdje, u istom trenutku, moje je srce prepoznalo nemoć. Živjeti u svom skrnavljenom hramu, u tijelu koje ne prihvaćate, jer je ono bilo objekt nečije pohote, a vi samo lutajuća duša, unutarnji je rat. I premda tijelo ima čudotvornu moć zacjeljivanja, kao da se samo za sebe pobrine, ozdravljenje psihe, u nekim slučajevima, traje gotovo cijeli život. A govorim o odrasloj osobi, koja ima puno veću snagu da se regenerira i izvuče iz začaranog kruga nasilja, pa ipak, pored svega, treba vremena da pokupi zgažene djeliće vlastite duše s poda, ostatke integriteta i samopoštovanja, ako ih uopće i uspije sastaviti. Što li to neoprostivo djelo tek radi malenom biću, djevojčici ili dječaku u formativnoj dobi? Kako li je odrastati s količinom samoprijezira, posebno kada u svom okruženju ne pronalazite utočište za biti slab i biti ranjen. Biti dijete.

Zašto je šutjela, ili šutio, nije na nama da odgovorimo. Bol, prouzrokovana osobnom noćnom morom trajat će tko zna koliko. A šutnja, koju svijet nikad nije osluhnuo (premda se i tišina ponekad glasno čuje), tamnica je duše koja misli da je taj šutljivi kavez njeno prirodno okruženje. Utočište i poricana stvarnost. Ali, tko bi im i smio zamjeriti?! Biti žrtva nije ničiji izbor. Onog trenutka kad je taj izbor netko drugi za vas učinio, preselio je vaš unutarnji svijet u polusvijet. U njemu malo toga uspijevate čuti, osim svojih teških izdisaja i glasne šutnje.

Zato, ne možemo puno učiniti kao društvo, kad se suočimo sa stvarnošću žrtve. Ništa, što pritom kažemo, neće zaliječiti njihove rane. Ono što možemo, svodi se na nečinjenje. Ne pitajmo ih zašto su šutjeli. Pustimo ih da govore kada šutnja zavrišti. Tada samo možemo poslušati riječi ranjene duše i zahvaliti se životu što to nije naša šutnja.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast