Uvijek me kopkala ta dilema: treba li nam biti problem stajati ponekad sam nasuprot većine i hrabro braniti svoje stavove, a samo iz razloga da se ne zamjerimo nekome? Puno njih skoči na noge čim se nečije mišljenje razlikuje (a tome svjedočimo svakodnevno i na gotovo svaku temu) pa čak i kad je to mišljenje apsolutno dobrohotno. Samo drugačije. Suludih li situacija!

Koliko, s druge strane, moramo biti nesigurni da nas mogućnost da netko nešto tumači drugačije, stavlja u poziciju da smo automatski u obrambenom stavu; da se osjetimo prozvano i moramo grubo reagirati, čak i na potpuno benigne pojave nekakvih pojedinačnih stavova?

Moći biti usamljen u pojedinim stavovima odlika je koja zbog posvemašnje identifikacije (a koju nam društvo gotovo implicira) ima gotovo nepremostive prepreke. Biti svoj, a ipak ne biti posvađan s drugima, gotovo je nemoguće. Ne pripadati, ne sklanjati se iza nekakve (bilo kakve) grupe ljudi, moći se suprotstaviti i bližnjem, unatoč nesumnjivoj naklonosti, uopće nije komotna pozicija. I mnogi je ne odabiru.

Čak i kad koža postane tijesna, a unutarnji glas vrišti da je nešto strašno pogrešno. Mnogi će prije pokušati svim silama umiriti vlastiti nemir željan dubokih spoznaja, negoli uzdrmati utješnost koju pruža neuznemiravanje. Ali, održavajući lažni mir, utihnuli smo prije svega vlastiti individualizam, jer nam je važnije da osjećamo pripadnost i da kroz interakciju potpisujemo grupu ljudi. Da nam netko čuva leđa. Kad govorimo da netko spremno ustaje uz nas, a mi se držimo tema od potpuno benevoletnog sadržaja, koje i kao takve, začudo, izazivaju agresivne reakcije. Jer poligona za raspravu ne nedostaje, pa nam dodatno iskakanje ne pada na pamet.

Kada govorimo, a puna sam nam usta o slobodi, prvo što žrtvujemo (jer smo u određenoj mjeri duboko neslobodni) jest naša originalnost. U misli, u riječi i u djelu. U "čoporu" ćemo se okomiti na drugi čopor ili pojedinca, ali ćemo vješto kriti da naše misli iskaču iz zadanih gabarita. Ako smo te sreće da smo okruženi opuštenim ljudima koje ni po čemu ne ugrožava naše drugačije mišljenje, koji individualnost vide kao vrlinu i kojima ljepota raznolikosti predstavlja bogatstvo, a ne manjkavost, naš bi individualizam uzajamno mogao rasti i izrasti u predivnu životnu kreaciju. Naše rasprave tada su žustre, burne, dinamične, angažirane, ali i konstruktivne.

Divno je "posvađati se" s osobama koje nam imponiraju. Nema ljepote u dominaciji nad nekim koga ne poštujemo ili u nadmetanju koje je samo sebi svrha. Kroz uvrede nastaje buka, ali izostaje osjećaj da smo u pravu; samo smo neotesanci i agresivci, a i argumenti zvuče šuplje u buci.

Time se individualnost ne očituje, samo karikira sebe samu. Ali, imati dostojnog protivnika, onog koji zahtjeva utemeljenu raspravu, umni napor; e to je zgoditak za svakog onog koji cijelog života pretresa vlastite stavove, ne boji se staviti ih na stol i svakako se ne boji dovesti ih u pitanje. Ako smo dobili slobodu da mislimo, suludo ju je ne koristiti.

Malo je toga ljepšeg od mogućnosti da argumentiramo stavove, ali i učimo cijelog života. Da nadograđujemo informacije, ali i samog sebe. Znanje je moć, a moć se ne stječe učahuren u vlastitom taboru, bez izazova i konfrontacije. Znanje je buđenje kroz koje osjećamo zahvalnost. Ako ne "probudimo strasti" i podilazimo svemu kako bi se uklopili, svidjeli se i ne zamjerili, kako nas ne bi obilježili, naša individualnost će postati naša tamnica, umjesto našeg utočišta.

Ne bi se trebali plašiti artikulirati svoje misli. Nismo do njih lako i preko noći došli. To ne znači da smo uvijek u pravu. Međutim, do toga se ne dolazi na tvrdoglav način. Ništa nije upisano u kamen. Ako nam ego ne dozvoljava ni pomisao da griješimo, zbog visokog nosa spoznaja bi nas mogla široko zaobići ili bi nas mogla tresnuti posred čela. Ovisno s koje strane nas zaskoči.

Povezane vijesti

• Žene su kraljice bez kraljevstava, u neprekidnoj borbi za ravnopravnošću
• Poremećen sustav vrijednosti krenuo je od nas
• "Guglamo" o svemu, a na sve smo oguglali. To plaši