Što uopće slavimo i imamo li taj luksuz da se opustimo u slavlju na Dan žena? Zašto se to pitam i zašto se to pitam kao žena? Zato što ću bez zadrške reći da je pozicija žena, u jednom povećem dijelu svijeta još uvijek neravnopravna, a dijelom i daleko od ravnopravnosti i to je ono za što ću se uvijek boriti.

Ta borba još uvijek zaslužuje svoj Dan, ali nije ni približno gotova. Budući da ovo nije nikakav navijački pamflet i ne favoriziram žene po svaku cijenu, odmah da razjasnim; žena nije u pravu samo zato što je žena. U pravu je kad je u pravu. Kao i svatko drugi. Točka. Sve drugo bilo bi apsurdno i kontraproduktivno. Žene, kao takve, nisu mi ništa draže od muškaraca zato što sam žena.

Borba za ravnopravnost nije opća točka jer se na njoj dugo i mukotrpno radilo. Prvenstveno žene toga uvijek moraju biti svjesne, jer su njihove prethodnice utkale vlastite ideje u nešto, što već velikim dijelom živimo nakon njih. I ova će se borba nastavljati isključivo s našom, ženskom inicijativom.

Muškarci će se s tom borbom, u jednom trenutku, morati identificirati. I hoće. Ali zato ćemo sa slavljem pričekati. O dominaciji, koju nam neki žele podvaliti kao skriveni ženski motiv, izlišno je govoriti. Ženama predstoji dug put, a na njemu prepreke, podmetanja, u najgorim slučajevima i nasilje.

I upravo argumente o ženskom nasilju, kojeg također ima u određenoj mjeri, neki (muškarci) kao protutežu stavljaju ispod svakog apela da se suzbije nasilje nad ženama. Deplasirani, kao takvi, upravo su stoga što svaka, iole realna žena, zna da među njenim ženskim "sestrama" ima i nasilnica.

To i dalje malo veze ima s ravnopravnošću, jer ako smo ravnopravne i konzekvence naših pogrešaka bit će u tom rangu. Dileme ne bi smjelo biti. Generalizacija je opasna navada, ali statistika nasilja u društvu neumoljivo je na štetu žena. Ona je najčešća žrtva, jer je netko vidi neravnopravnom. Sa ženama se tako često poistovjećujemo, kad govorimo o žrtvama.

Puno sam vremena provela razmišljajući o vlastitom feminizmu koji nesumnjivo gajim iz mladih dana i vrlo rano mi je postalo jasno da su žene zadnjih stoljeća revolucionarno gazile naprijed, dok je dobar dio ostatka svijeta usporio korak, zaostao, ne želeći se odreći privilegiranih pozicija. Svijet nije bio spreman za jaku i osviještenu ženu, a kako svjedočimo aktualnom trenutku, niti za promjene, koje su na krilima vlastita oslobođenja ponijele upravo one. Neki ni danas za takvo što nisu spremni.

Revolucije dižu uvijek oni potlačeni. Oni, kojima je dobro, ne žele naravno ništa mijenjati. Disbalans koji je pritom nastao učinio je žene "kraljicama bez kraljevstava" u neprekidnoj borbi za ravnopravnošću.

Na sebe su, izvojevajući poneku bitku, žene preuzele gomilu obaveza, a sve kako im nitko ne bi mogao osporiti sposobnost. Rezultat je da sada izvršavaju toliko zadataka, a spočitava im se kako od svih rola više nisu ni u jednoj do kraja. Nažalost i nisu, jer nisu superžene. U želji da pokažu kako mogu sve što i muškarci, dobile su još više posla.

Neki se zluradi (super)muškarci tome naslađuju, vide to kao poraz "ženske borbe" i dokaz svoje urođene superiornosti, premda je upravo njihov svijet onaj zaostali kotač povijesti, a oni iz novih okolnosti svjesno izuzeti. I takvi muškarci nam, kao ženama, nikada neće pomoći. Oni žele da naučimo lekciju, a mi se, naravno, ufamo u onaj drugi, osviješteni muški svijet koji, na svu sreću, postoji.

Znaju oni, u toj smo borbi svi na dobitku. Sretna je žena u stanju izmamiti osmijeh svijeta. Učiniti da se svatko u njenoj blizini raduje. Ako svijet želi taj osmijeh, dio tereta borbe preuzet će na sebe. Žene neće odustati, ali kroz cilj ne bi trebale proći same. Svijet im toliko duguje, a ponajviše priznanje da im mjesto prema kojem idu u potpunosti i zasluženo pripada.

Povezane vijesti

• Poremećen sustav vrijednosti krenuo je od nas
• "Guglamo" o svemu, a na sve smo oguglali. To plaši
• Biti svoj, a ipak ne biti posvađan s drugima, gotovo je nemoguće